Apatin na Neretvi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Već na prvim slovima kad krenem pisati o Mostaru me uhvati nekakav grč u prstima, kao da prsti sami ne žele da išta pišem, kao da je i njima više dodijalo čim moraju napisati tu famoznu riječ – Mostar.

Otrovali smo tu riječ mi sami, u ratu i poraću, trovao ju je zapravo tko je stigao, i plaćenici i paćenici, a dozu svako malo dodaju oni koji priloge i reportaže iz Mostara godinama rade kao da se javljaju s kakve pijace – uvijek po jednom te istom kalupu - s jedne strane kavada, a s druge rajčica.

Otrovali su tu riječ i svi ti vajni političari, od kojih je malo koji Mostar viđao i na slikama, a kamoli da ga je ovdašnje sunce po leđima ogrijalo, a sad bi se svaki u ovoj zemlji pitao kakav će, čiji i dokle biti taj grad. Otrovan je vječnom percepcijom bliže i dalje okoline da je podijeljen, da je puk'o ko šipak kad se raspukne s jeseni i da iz onog procjepa strašna uhaladža vreba. I da se ovdje ne možemo, da se mrzimo, i da samo što se nismo opet za vratove pohvatali.

Otrovan je Mostar svim tim lijekovima koje su mu propisivali raznorazni doktori, domaći i europski hohštapleri ne bi li po njihovoj recepturi zaliječio rane koje smo mu otvorili. A zapravo nikada te rane zacijelile nisu, jer su mu ih tretirali solju i biberom, u količini taman dovoljnoj da zaboli kad treba, a da se primire kad ne treba, ali nikada da ne zagasnu. Na Mostaru su diplomirali raznorazni karijeristi, učili se stažisti, profesionalcima nam se predstavljali svakakvi amateri. A mi smo sve to gledali, zbunjeni, zatvoreni, nepovjerljivi jedni prema drugima. K'o kad pustiš majstore u kuću i onda blejiš, ne vjerujući da je žena bila u pravu i da si mogao sam, samo da si htio.

Ima nas Mostaraca…

Struže me i zateže kad dođe red da napišem nešto o svom gradu, ne ono iznutra, komunalno, o kesama, fasadama i navikama ljudi ovdje, o jalovoj vlasti i krivom srastanju, nego kad treba napisati nešto odozgo, teže i politički. Sama ruka koči, jer znam da što god da napišem uvijek će biti onih koji će imati nešto protiv napisanog. Jer, to je Mostar. Jedan grad, ali zapravo ih ima mnogo, mnogo, mnogo više.

Tih Mostara zapravo ima koliko ima i Mostaraca, i svi su različiti, taman koliko smo i mi međusobno različiti ljudi i koliko je duboko u nama različit naš suživot s Mostarom. Bilo je i biti će tako. I opet tih 100.000 nikako da se nađe negdje na pola puta, nego razni sastranci, koji se nisu pošteno ni „dvadana“ napatili u ovom gradu, znaju što je nama najbolje. A mi, eto, blejimo.
Da, blejimo jer nas između ostalog puštamo da nas, uz svo ovo sunce, ubija mračno sjećanje.

Istina, različito pamtimo Mostar. Čak i ona bivša vremena pamtimo različito, a kako nećemo ona novija u kojima smo bili jednostavno osuđeni na različita pamćenja. Neki su ga pamtili do proljeća 1992., neki su ga pamtili do proljeća 1993., neki su ga pamtili do 1995., neki su ga pamtili do jučer i odlučili da više ne žele živjeti s težinom pamćenja i neizvjesnom budućnosti. Neki i dalje pamte. Neki su iz grada izmeteni, neki su se sami izmeli, neki se guše u prašini vlastite metle. Nekome je rastanak s Mostarom bio bolan, neki su se trudili da još više zaboli. Neke je manje boljelo nego što se danas trude pokazati, a neki bi voljeli da neke stvari nikad nisu morali upamtiti. Neki su se vratili u širokom luku, neki navrate, a neki su otišli da se ne vrate. Ali svi imaju svoj Mostar.

Udav, boa, anakonda

Koliko god da ima Mostaraca toliko je i percepcija grada. A Mostaraca ima raznih, i starih, i novih, i onih između. Ima ih iz bogatih familija, a danas su glić k'o tić, ima ih iz obitelji koje su izgradile grad, a danas jedva da imaju neki stančić. Ima ih koji su do jučer bili nitko, a danas su štošta. Ima ih, vala, i koji su i prije, kao što su i sada, svoji na svom i drže se zlatne sredine. Ima ih koji su ga vazda percipirali s balkona ili prozora s istoka, ima ih koji su se svako jutro budili s pogledom na zapad.

Ima nas vani, ima nas okolo, ima nas daleko, ima nas još dalje. Neki imaju svoje pamćenje, neki uzimaju i ono tuđe. Neki imaju svoju viziju, neki se priključe na tuđu. Na vječno pitanje je li Mostar jedinstven ili podijeljen, opet ćeš imati 100.000 odgovora. Da, granice i ograničenja postoje, čak ih, a da i ne žele priznati, nacrtaju ili se o njih odgurnu i oni koji su vazda grlati za grad bez podjela. Svatko je grad prilagodio nekim svojim granicama, pa ne čudi da i ograničeni govore o tome da granica nema.

Budućnost je u Podgorici?

Ali, kad se sve sabere i oduzme - kakvih god da nas ima Mostaraca, nešto se premalo pitamo o budućnosti. Svi su se uklopili u sivilo, stari, novi, originalni, pridošli. Svi kao da s etiketom Mostarca dobiju u zalog i nekakvu apatiju izniklu iz tereta prošlosti. Apatija dominira u pogledu na budućnost, pa nije čudo da nam je drugi rado kroje. Onda da ga preimenujemo u Apatin? Ne bi li bilo poštenije prema Mostaru?

Zbilja, ne izgledamo ovdje kao sposobni za bilo kakve ozbiljne odgovore ozbiljnija pitanja o budućnosti. Zarobljeni glođanjem vlastitih kostiju i vidanjem vazda istih rana, puštamo Neretvu da protiče već toliko godina, a bez da smo se našli negdje na pola puta i konačno pokazali da smo dostojni tolike količine pamćenja na Mostar, kako nam se mnogima omakne – najljepši grad na svijetu.

Dragi moji Mostarci, da prostite, grad odavno nije najljepši grad ni uz Neretvu, a kamoli na svijetu. Grad je prljav, neuređen i nefunkcionalan. I to nam je ogledalo. Ogledalo onih koji su se zakopali u prošlosti, bez obzira gdje nam glava spava. Hajde da se malo trgnemo, ostavimo argumente u vječno istim raspravama sa strane, i zatražimo samo jedno – funkcionalniji, ljepši i ugodniji grad za življenje.

Odnekud, jebiga, moramo krenuti. Pljunut' u šake, pljunut' u svoj odraz u ogledalu, duboko udahnuti i reći sebi da je vrijeme. U suprotnom, imat ćemo i dalje samo jedan veliki šipak. Bilo neraspuknut ili puknut po pola, ali ipak samo šipak.