Avenija svih naših iluzija

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ovih dana najavljen je projekt rekonstrukcije mostarske Avenije, barem njezinog gornjeg dijela, koji bi konačno trebao dobiti i novi, veliki rondo, baš na mjestu kojeg i dalje kolokvijalno zovemo Vrh Avenije. Zovemo ga i dalje tako, iako već dugo vremena to nije vrh bilo čega. Protegla se sada Avenija praktično sve do Zalika, preko novoizgrađenog mosta, tamo gdje dugo vremena nitko nije ni sanjao da će doći.

Stariji znaju, Avenija je donedavno stajala naglo. Sa sjevera su dolazili mrak i hladni vjetrovi. Nije mogla dalje. Bila je tamo vojska, Sjeverni logor, cesta je postojala u planovima, ali planovi su bili na čekanju. Vrh Avenije završavao je desetljećima ljubljenjem blještave četverotračne ljepotice sa okomitom joj i tamnom Rudarskom ulicom, istom onom koja je dugo vremena bila sva u granitnoj kocki, a sve do sredine osamdesetih dobrim dijelom još u makadamu.

Nije to bilo tako davno, i bilo je posve uobičajeno - moderni, urbani Mostar na svakom se koraku ljubio sa starim Mostarom, izgrađeno sa neizgrađenim, novo sa ruševnim, zamišljeno se stalno križalo sa stvarnim, realnim, pa su i rezultati tog sraza vazda bili čudnovati.

Razvoj i napredak su susretali tradiciju i neodobravanje, pa je Mostar uvijek bio razapet između želja i mogućnosti. Tako je i Avenija dugo bila blještava ljepotica sa sporednim ulicama koje su bile puno manje blještave i vodile u mrak. Četiri nove trake zastajela bi pred privatnom kapijom, čekajući da se srede imovinsko – pravni odnosi. Visoke zgrade, bijeli neboderi nicali su pored bašti, voćnjaka i jednokatnica i u to vrijeme samo vizionari mogli su nazrijeti kuda sve to vodi – da će jednoga dana tu biti urbana džungla, gužva, čovjek na čovjeku, automobil na automobilu.

U vrijeme kada je Avenija građena, još uvijek se tuda uglavnom išlo pješice, auti su bili toliko rijetki da si ih komotno mogao brojati čitav dan i teško doći do stotinu, ali vremena se mijenjaju. Vrlo brzo, već osamdesetih godina prošlog stoljeća, Avenija će početi zujati poput roja pčela, uskoro će i spojne ulice postati blještave i napućene, stisnut će se tuda još zgrada i nebodera, sve do danas kada je Avenija u stalnom kaosu.

A zašto? Jer Avenija će ostati ista, a s obzirom na novonastastale okolnosti, nekako će se i smanjiti. Danas je ona puna rupa, izranjavana, nagurana, neuređena, tranzitna cesta kroz grad kojom idu i autobusi i kamioni, koju stalno presijecaju pješaci, često umirovljenici, đaci i majke s kolicima. Nekada grandiozna četverotračna cesta koja je dobila nekako zapadnjački ime avenije (punim imenom Avenija „14. februar“) u međuvremenu je proživjela balkansku sudbinu u kojoj šinjel stoji svima i u isto vrijeme. I, evo, konačno je došlo vrijeme da je se osvježi, ali je pitanje hoće li joj se promijeniti u međuvremenu dobiveni karakter?

Avenija je, zapravo, jedna od velikih mostarskih iluzija. Imenom i gradnjom dugo vremena stajala je kao piletu sisa usred mirnog, uspavanog dijela grada. Najavljivala je tako godinama ono što Mostar nikad nije postao, u punom smislu veliki i važan grad, uređen, urbaniziran, s velikim alejama i širokim ulicama. Čim se dobilo malo prilike, Avenija je prilagođena nama, a ne mi njoj. No, zadržala je ime, makar se već dugo godina zove kraljevskim imenom Tomislava, ona je kolokvijalno i dalje Avenija. Iako je otpao 14. februar, a ona postala tek ulica u svom službenom nazivu, ona je i dalje Avenija. I kao takva voćka čudnovata.

Zapravo, makar to izgleda jednostavno, jako je teško definirati gdje počinje, a gdje završava Avenija. Pratiš li samo adrese, možeš reći da je Avenija tamo gdje je i Kralj Tomislav. No, u Mostaru kućni brojevi i stvarno stanje nikad nisu bili u ljubavi. Stariji će uvijek rado reći kako je s Avenije samo onaj koji pripada naseljima s obje strane onog dijela koji ide od Mostarke ka Vrhu Avenije. No, treba paziti, jer s jedne strane ubrzo kreću Zgoni, a s druge je Tržnica, koji su također orijentacijski i identifikacijski dijelovi grada. Neki će reći da su s Avenije svi koji stanuju s pogledom na nju, sve tamo do Strelčevine, ali opet treba paziti, jer u međuvremenu se, recimo, ekipa iz Eksperimenta potpuno odlučila za drugu definiciju.

Avenija se, po drugima, proteže sve do Spajalice, a po trećima još i dalje, sve dokle vode četiri trake, pa je velika razlika u dužini poimanja Avenije – nekima ona staje već kod Mostarke, a drugima gura čak do Katedrale! Sve ovisi o točki gledišta i vremenu dolaska u grad.

No, identifikacija da si „Momak ili djevojka s Avenije“ stane najčešće već kod Mostarke i dobacuje možda tek još koju zgradu ispod. Uostalom, makar stanuje u Ulici Kralja Tomislava, ekipa sa Starog igrališta kazat će kako je sa Starog igrališta, a ne s Avenije, zar ne?

Tehnički gledano, od semafora do semafora Avenija zbilja mijenja svoje lice i naličje. Dok je Stara Avenija (već spomenuti potez Avenija – Vrh Avenije) sa prepoznatljivim zgradama imenom Zvjezdara, građena kao najurbanija, ona je danas najzagušenija i nekako najviše devastirana s obzirom na nazivnu urbanu narav. Na tom potezu auta se desetljećima parkiraju slobodno na vanjskim trakama ceste, što nigdje drugdje na Aveniji nije dozvoljeno.

Na tom potezu Avenija se „gazi“ na barem desetak mjesta mimo pješačkih prijelaza – samouvjereno, dugogodišnjom navikom, tamo gdje ti misliš da treba, pa čak i ako to radiš iza parkiranog autobusa ili kamiona! A gdje se prolazi tako tu ni trava ne raste! Na svim drugim dijelovima Avenije nema parkiranih automobila, pale se četiri žmigavca kad se zaustavljaš i nema toliko „polulegalnih“ pješačkih prijelaza i šimširi i cvijeće na onom zelenom otoku koji dijeli suprotne trake ceste imaju više šansi za preživljavanje.

No, jedno je čitavoj Aveniji zajedničko – s godinama je propala kao cesta. Iako je pločnik razmjerno fino obnovljen, puna je rupa, grbava od nemuštih krpljenja, začepljena u špici, poplavljena kad okrenu pljuskovi. Ovakva kakva je sad, ona je tek izraubovan duh nekada veličanstveno zamišljene ljepotice koja je trebala voditi u budućnost sa četiri trake pod hladom platana, koja nikad u potpunosti nije stigla. Zapravo stigla je, ali daleko od onog zamišljenog blještavila, više kao kakva ćopava starica, nego kao divna djevojka.I od svega ostalo samo ime koje ne piše na tablama, nego ga kao glas nosi hladna bura sa sjevera. Niz Aveniju, pa dokle god da ide.

Točno da čovjek nekako pomisli kako je budućnost zapravo prošla.