Balada o goveđem gulašu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Moj djed je prilično kratko živio i radio u Njemačkoj. Nije bio klasičan gastarbajter, nije šljakao po standardnim gastarbajterskim arbajtima, nego je, silom prilika i mimo vlastite volje, uhvatio ono malo vremena koje je razdvajalo nacističku od one poslijeratne Njemačke. Ne pitajte kako i zašto, duga je to i filmska priča, puna akcije i iznenadnih preokreta, ali vrativši se ovamo djed je sa sobom donio neke brzo prihvaćene germanske navike, kojih se do kraja života nije otresao.

Jedna od njih bila je i navika, gotovo pa možemo reći - unutarnja obveza, da stalno kupuje limenke s hranom, jer se „nikad ne zna što će biti sutra“.

I tako je moj djed uporno i disciplinirano, prvo u ono doba dok je i sam Tito govorio „živimo u miru, ali se spremajmo kao da će sutra rat“ nabavljao i skladištio konzerve s trajnim jelima, a nije ga omelo ni to što smo kasnije nabili nekakav životni standard, zaboravili na Titove riječi, pa se na ljude s limenkama u vrećici počelo gledati kao na nekakve socijalne slučajeve koji nemaju za šniclu ili but.

Kog vraga to dopeljava…

Iako je imao i za šniclu i za but, svako malo on bi kupio po desetak konzervi goveđeg gulaša, dovezao ih kući zelenim Tomosom APN 6, pa bi ih poput kakvog bibliotekara onda slagao na police, noviji datum gurnuo skroz nazad, a naprijed isturio one koje najbrže izlaze iz roka valjanosti. A i na taj rok se trebalo puno čekati.

I tako godinama, on je punio plakar limenkama, a ja sam rastao prateći tu njegovu naizgled nikom potrebnu naviku, osim njemu samome. I nije se obazirao na to što mu se komšiluk čudi, što ga gledaju s upitnikom nad glavom, uporno je radio to jedno te isto, prihvaćajući i onaj stalni podsmijeh dežurnih moralista, koji nisu imali razumijevanja za njegovo dozivanje nesreće.

I eto, ja sam u međuvremenu prošao čitavu osnovnu školu i završio kao srednjoškolac, a on je čitavo vrijeme pored svježeg mesa, povrća, voća…stalno iz prodavaonice dovlačio i gulaše. I stalno je, na uvijek isto pitanje – Zašto to radiš, zašto gomilaš limenke? – odgovarao jednim te istim odgovorom – Naučio od Nijemaca, zapamtio zauvijek! Nikad se ne zna što će biti sutra!

I dođe to sutra prilično iznenada, u par godina se sve raspade, u par dana budućnost propade i krenu đavolji vatromet, gradovi krenuše umirati u smrtnom zagrljaju skupa sa svojim stanovnicima, svježe meso krenu trunuti u zamrzivačima bez struje, ostala hrana ili je bila skupa ili nedostupna, samo djedovi gulaši ponosno stajaše u plakaru!

Rumenili se spremni da konačno dokažu da je kucnuo njihov čas – skupa s onim nasmijanim kravama na ambalaži, koje konačno dočekaše svojih pet minuta!

Pazi bližnjeg svoga!

Ne, moj djed nije bio šupak od čovjeka, u vrijeme najveće agonije, kada je Mostar umirao skupa sa svojim stanovnicima, on je išao od vrata do vrata svoje ne baš male zgrade - i dijelio susjedima iste one limenke gulaša koje je godinama navlačio. Nije pravio razliku, nije likovao pred onima koji su mu se samo par godina ranije smijali iza leđa, čudeći se što to radi i koji će mu klinac tolike limenke. Nije pokleknuo niti pred babinim povicima i kletvama kako je lud jer učas razdijeli sve što ima, a ne zna se koliko će sve ovo trajati…

Najednom su svi shvatili njegovu upornost u skupljanju limenki i nikome više nije bilo smiješno apsolutno ništa. Ta njegova upornost zapravo je spasila i prehranila ljude u kriznim danima. Prehranila je i one koji su govorili da „nema teorije“ i one koji su bili sigurni „da neće nikad“ i one koji su čitavo vrijeme samo živjeli od dana do dana ne sluteći da će doći dan drugačiji od drugih.

Je li nam opet nešto promiče?

Zašto vam ovo pišem? Prvo, jer je ovo jedna istinita i velika priča. Godinama radeći jedno te isto moj djed je svojom navikom privukao ljude da se bave njegovom navikom, ali ne i da razmišljaju o njoj. Ljudi su, kako da vam kažem, površni i lijeni. I to se ljudima uvijek obije o glavu.
Drugo, jer sam nekako dužan djedu ispričati ovu priču. To je priča o upornosti i volji čovjeka koji je jednom gledao Vraga u oči i odlučio da ga naredni put neće dočekati nespreman, ma što drugi o tome mislili i ma koliko nemoguće izgledalo da im se pogledi opet susretnu.

I treće, jer ponovno s jezom u kostima, pred mene iskaču njegove riječi – ''To sam od Nijemaca naučio, tako to oni rade, uvijek su spremni za sutra, jer nikad se ne zna što to sutra donosi''.