BiH i Hrvatska: Stvarni i oni drugi problemi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dovoljno kasno da politička šteta bude počinjena, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović je demantirala navode „Jerusalem Posta“ prema kojima je, tokom službene posjete Izraelu, Bosnu i Hercegovinu opisala kao državu pod kontrolom Irana i političkog islama.

Dok se, dakle, KGK sjetila da kaže kako ništa od napisanog nije izjavila, nisu reagirali samo Robert Prosinečki, Sead Kolašinac i grupa Regina. Svi ostali na razne načine jesu.

Uglavnom, uobičajene pozicije su zadržane, položaji učvršćeni, otvoreno prvenstvo u imanju mišljenja je privedeno kraju i za dan - dva se više niko neće baviti ovim, ali ni puno ozbiljnijim problemom u odnosima dvije države: jedne koja ne zna šta bi sa sobom i druge koja se pretvara u vojnu krajinu Evropske Unije.

Gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić sedmicama upozorava na česte ulaske naoružanih pripadnika MUP-a Hrvatske na teritorij Bosne i Hercegovine u koju vraćaju migrante pohvatane po šumama i gorama susjedne države. I sam Fazlić je, tvrdi, dok je bio u lovu sreo grupu policajaca koji su mu kratko i jasno rekli da samo provode naređenje nadležnog ministarstva i svog šefa Davora Božinovića.

Višak riječi, manjak dokaza

Na silne i nimalo ugodne tvrdnje o nasilnom ponašanju policije u Hrvatskoj prema migrantima, te povredama međudržavne granice prilikom njihovog transporta u Bihać i okolicu, službeni Zagreb odgovara viškom riječi i manjkom dokaza. Prvo jer drugačije ne ide, a drugo iz nužde. Božinovićeva policija, naime, batina, lovi i prebacuje u BiH svakoga koga uhvati u pokušaju da prehoda terirorij Hrvatske. I ne radi to zato što voli, već zato što mora. Kao što je EU dozvolila vladi Zorana Milanovića i njegovom ministru unutrašnjih poslova Ranku Ostojiću da preuzmu i na granice Slovenije dovezu na stotine hiljada migranta, e tako je Andreju Plenkoviću i Davoru Božinoviću i rekla i pomogla da zatvore prolaze i prekinu balkansku rutu koja, zahvaljujući Srbiji, sada vodi preko BiH.

U stabilnim država migrantski problemi su prvenstveno humanitarnog i ekonomskog karaktera. Ljudski je, u prevodu, pomoći osobama u nevolji, samo što to i košta, jer ih treba smjestiti, nahraniti, obući, liječiti i, ukoliko su stigli gdje žele, naučiti jeziku i običajima, uputiti u zakone i pravila društveno prihvatljivog ponašanja. U Bosni i Hercegovini je migrantsko pitanje prije i više od svega političko.

Aleksandar Vučić zna da mu Hrvatska kao članica Unije može zagorčavati život i kvariti odnose sa Bruxellesom, pa njegov MUP umjesto prema istoku Hrvatske, na hiljade migranata šalje prema Drini koju, očito, prelaze kao plitak potok i onda kroz Republiku Srpsku idu ka krajevima u kojima su Bošnjaci većina.

Sama njihova, nimalo spontana pojava, poslužila je Miloradu Dodiku da prijeti formiranjem rezervnog sastava MUP-a, odnosno žandarmerije, vojne formacije unutar policijskih struktura.

Dragan Čović u posljednje vrijeme ima prečih problema, a prije nego su ga okupirali, bilo mu je važno da Iranci, Pakistanci, Sirijci, Libijci i ostali ne idu ka području kojeg kontrolira i da, naravno, ne kvari odnose sa Zagrebom.

Bošnjacima je, vidimo, najvažnije da na hiljade pješaka ka Uniji degažiraju Fazliću u čijem gradu petinu stanovnika čine migranti! Šta će i kako dalje biti, službeno Sarajevo zanima koliko i službeni Peking.

Migrantski hot spot

Temeljni preduslov za postojanje bilo kakve vanjske politike jer postojanje unutrašnje. U BiH, kao što znamo, nje nema. Ima, međutim, nečega drugog: skoro pa konsenzusa o tome da niti možemo, niti hoćemo, niti smijemo postati migrantski hot spot, jer su moguće posljedice svih vrsta – i humanitarne i ekonomske i sigurnosne i političke – na granici loših i groznih.

Bosna i Hercegovina ima kapacitete da bude baš ono što od nje migranti očekuju: prolazna, kratkotrajna stanica na njihovom putu ka Austriji, Njemačkoj, Skandinaviji... Sve drugo je i neodrživo i rizično.

U nekakvom idealnom raspletu energija utrošena na svađanje s bulažnjenjem „Jerusalem Posta“ ili na budalasto branjenje KGK zbog onoga što, kako tvrdi, uopće nije rekla, bila bi preusmjerena na traženje saveznika i načina da se istočne granice zatvore, a zapadne otvore. Toga, iskustvo govori, biti neće. Dok god Hrvatska provodi politiku EU prema migrantima u BiH, Dragan Čović će provoditi politiku Hrvatske prema migrantima u BiH. Dok god Vučiću odgovara da šalje migrante u BiH, Milorad Dodik će ih puštati da ulaze. Dok zapadni dio BiH postaje izbjegličkim kantonom, Bakir Izetbegović će se baviti pripremama za Kongres SDA na kojem sebi želi dodijeliti erdoganovske ovlasti. A Kolinda Grabar Kitarović... Pa, ona će na jesen, kada se zahukta predsjednička kampanja u susjedstvu, malo u Sarajevo gdje će se slikati sa Cvijetom Srebrenice na reveru, malo u Hercegovinu po glasove za koje će ponuditi nastavak famoznog zalaganja za jednakopravnost Hrvata i onda malo na jogu ili u šetnju s Kikom, kako se već zove službeni predsjednički pas u Zagrebu.

Ovdje, kod nas, kako bi rekao Abdulah Sidran, za svako rješenje postoji problem. Zato se, valjda, ozbiljnim, vidljivim i postojećim problemima i bavimo puno manje nego novinskim konstrukcijama i mišljenjima osobe od čijeg su međunarodnog ugleda manje samo ovlasti koje joj pripadaju.

Tekst u „Jerusalem Postu“ kreirao je win – win situaciji i za Kolindu Grabar Kitarović koja mora skupljati glasove za predstojeće izbore i za domaće lidere kojima je imanje stava važnije od imanja rezultata. To što od stavova nema efekta, a migranata ima i dalje, brine Šuhreta Fazlića i gotovo nikog drugog.