Bježimo tamo gdje se prstom upire u sebe

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neće se, čini se, ova izborna utrka razlikovati od dosadašnjih trčanja za foteljama. Bit će to još jedan praznik upiranja prstom polulikova u druge polulikove i samo nama svojstveno srozavanje visoke politike na tupo tužakanje što tko nije uradio bez ikakvih dubljih i većih strategija i programa.

Već smo počeli viđati naručene priče u kojima se plitko predizborna priča svodi na osobne ratove i prozivke što netko nije uradio bez ikakve ideje što bi trebalo uraditi. Papagajska ponavljanja stvari, koje ne samo da su nam isprale mozak nego pomalo ispiraju broj stanovnika, ponavljači se ni trude izmijeniti pa upadamo u blato političke borbe u kojoj je sve isto. Tek se tu i tamo promijeni ime nekog novog lika ili dres starog željnog vlasti.

Ne treba biti previše pametan pa zaključiti kako se ni ove godine nećemo naslušati kvalitetnih rješenja za brojne probleme u državi koja postoji samo zato jer jedino postoji dogovor izabranih kad je u pitanju priključivanje vječno gladnog državnog aparata na novog kreditora.

Nećemo vidjeti da je u timu neke umišljene i demagogijom zadojene face netko tko bi zbilja znao riješiti komadić zamršene jednadžbe za život u ovom kaosu. Nećemo na navijačkim malim ekranima vidjeti sukobljavanje ideja i rješenja, nego ćemo tupo buljiti u sudaranje ega i svođenje vođenja zemlje na kafanski razgovor trijeznih kojeg bi se i pijani posramili.

Tužno je, a to vjerojatno znaju i ufoteljeni, da od toliko priča o potrebama dogovora u proteklom mandatu nismo vidjeli volju za dogovorom i upornost osim kad se udaralo na džep građana pa se na maratonskoj sjednici uspjelo dogovoriti povećanje trošarina samo kako ne bi prestala infuzija davno raspalom pacijentu.

Povikali su jadni narodi da su naši umovi pokazali kako se može sjediti do dugo u noć ako se želi pronaći odgovor, ali nismo vidjeli da je netko iskreno zasjeo pa odlučio do dugo u noć riješiti neka druga pitanja koja bi ovu zemlju pomakla s mjesta na kojem samo propada i obesmišljava svoje postojanje.

Nije se do dugo u noć odgovarala na upitnik izvikanog europskog puta, nije se do dugo u noć raspravljalo o izbornom zakonu niti se do dugo u noć tražilo rješenje za štrajkove i odlaske. Nisu se do dugo u noć tražila rješenja za presude svih sudova koji su presudili da kršimo ljudska prava i živote niti se do dugo u noć radilo bilo što drugo osim spremanja predizbornog pljuvanja po drugima.

Nismo i nećemo u predizbornim mlaćenjima prazne slame čuli niti ćemo čuti poziv za dogovor, pružanje ruke i uvažavanje nečijih ideja, strahova i rješenja. Nismo i nećemo vidjeti likove koji će prstom uprijeti u sebe nego će prsti letjeti na sve strane i tražiti krivce za sve neuspjehe samo kako bi se vlastito političko tupilo prikrilo od sebe samih.

Ako se netko usudi raditi analize što je to vlast ispunila od obećanja koje je sipala s govornica, vidjet će da ima i onih koji su zapjenjeni pred izbore radili upravo suprotno od onoga nad čime su pjenili. Ako se nekome dadne analizirati more beljezgarija s govornica, vidjet će da planiraju isto.

Birači ionako sve znaju. Glasovati se mora ako se imalo doticaja sa strankom. A danas posla nema bez stranke pa će se od vrtića, škola, mjesnih zajednica, javnih poduzeća, pripravničkih ureda i svih silnih stolica na koje se sjelo jer je stranka klimnula glavom, uputiti rijeke ljudi kako bi spasile svoj kruh krugom ispred nečijeg imena.

Drugi, kojima nije do takvog kruha, zaokružit će broj sjedala i poslati ovu zemlju u tri lijepe, za svakog konstitutivnog naroda po jednom, i otići u svijet gdje se prvo prstom upre u sebe pa onda u one druge.