Tortura sjećanja

Braća Morić, sestre Dušić i ostali...

Ponekad shvatiš da se ljudski putevi ne razilaze slučajno i sva bivša prijateljstva, ma koliko mi glumili političku korektnost, bivša su zato jer nisu zaslužila biti sadašnja.
Kolumna / Kolumne | 09. 05. 2019. u 10:19 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jedna od neugodnijih situacija u svakodnevnom životu zna biti ona kad sretneš starog poznanika, recimo iz osnovne ili srednje škole, možda iz vojske, ako si služio, ono kad naleti on na tebe u nekoj posve slučajnom razvoju događaja i jednostavno je tada neki nepisani zakon, od davnina neki red, malo sjesti, upitati za zdravlje i proći sva ona pitanja koja te zapravo ne zanimaju, ali možda je druga strana zainteresirana, tko će ga znati?

Kako si, kako tvoji (a veze nemaš tko su i koliko je tih njegovih), jesi li se oženio, koliko imaš djece, radi li se išta, je li plaćaju i slična politički korektna pitanja, koja, ponavljam, ne moraju nužno biti predmet tvog interesovanja, pa obično i nisu, jer te živo zaboli je li netko uspio ili nije, ali čim te skuži stari jaran kojeg nisi vidio dvadeset godina neminovno upadaš u taj šablon i nećeš iz njega izaći sve dok ne prođeš sve točke dnevnog reda. Čisto kao dokaz da postoji i veći krug pakla od stajanja u redu na nekom šalteru.

Sjećanje na memoriju

Naravno, poznanik ista pitanja postavlja tebi, klimate potvrdno glavom na svaki odgovor, klimaš vertikalno ako je stanje dobro, klimaš horizontalno uz zvučni signal aaaaaa ukoliko stvari nisu dobre i, gledajući da ne pobrkaš u tom silnom neinteresovanju horizontalno i vertikalno, a da budemo do kraja pošteni, u jednom trenutku se osjetiš kao u nekom matrixu, zarobljen mimo svoje volje, ali rodilo se stanje – sad ga ljujaj!

Naravno, pričamo li o neugodnosti s početka teksta, ona tek stiže – u trenucima kada tvoj stari poznanik, osokoljen drugom turom koju je glasno naručio, jer, oh majn got, treba proslaviti neočekivan sudar titana iz prošlosti, počne preturati davne događaje i naše nikad nadjebane avanture.

Baš k'o oni narodni heroji koji su u vrijeme kad sam bio mladi školarac, hodali po školama i držali „časove istorije“ da bi mladi znali što je i kako je bilo i koji je jedini ispravan put, moj bivši brat (tako se već nazvao u međuvremenu), a zapravo mi posve nepoznat lik, čiju projekciju iz nekog drugog vremena jesam, doduše, poznavao -  krene skakati sa događaja na događaj, uz prigodne uvodne riječi tipa „Sjećaš li se kad smo mi ovo...jebote, kad se samo sjetim kako smo mi onda...hihihi, hohoho...“.

Drugovi, to su moji krugovi!

I dalje imam prilično dobru memoriju i moram priznati da mi je omiljena igra u trenucima dokolice rekapitulacija vlastitih doživljaja iz mladosti, rekonstrukcija, rekli bi neki – raščlanjivanje događaja, a sve u nekom cilju da pokušam ne ponavljati stare greške ili dati novi smisao nekim stvarima koje jesu bile mladenačke, ali su svejedno bile neizbježne na formativnom putu iz balavca u čovjeka. U osnovi, mladosti se, nemojte me krivo shvatiti, nimalo ne stidim i sve što sam učinio imalo je svoju svrhu, bilo da je u pitanju bila reflekasna radnja ili smišljeni, ali okolnostima predefiniran plan.

No, volim o vlastitim prošlim vremenima tiho, ležećki, izoliran, obožavam taj blast from the past koji mi često navuče osmijeh na lice, smijem se nekad svojoj naivnosti, nekad se podsjetim na negdje u međuvremenu izgubljenu genijalnost i munjevite reakcije nemirna duha, ponekad me prođe jeza kada shvatim da su neki trenuci mog života mogli i tragičnije završiti i da su često nevine igrarije i igre dokazivanja mogle poći i po zlu. Prođu mi svako malo draga lica pred očima, sjetim se, baš kao Balašević u onoj pjesmi „Morao sam da se odselim“ svih tih magupa i svih tih ljepotica, koje danas ne želim niti vidjeti, jer obično si samo pokvarim sliku. Televizijskim rječnikom, sjebeš si omiljeni reprizni program.

Morao sam da se odselim...

I, naravno, zbog toga ne volim susrete sa starim poznanicima, pogotovo bez nekog valjanog razloga, jer pristalica sam teze da se putevi ne razilaze bez razloga. Taj razlog mi padne na pamet uvijek poslije otprilike pete ture, kada više pobjeći ne mogu sve i da hoću, kada me već pomalo davi peta repriza neke naše nepodopštine iz mladosti, ne nalazim zadovoljštinu ni u tome da se možda trebam radovati činjenici da sam nekada mogao bez po' muke preskakati ograde bježeći od nečijeg psa, nečijeg momka ili čuvara reda.

Teško podnosim gurkanje grlatog poznanika iz neke druge dimenzije, koje se, kako ture idu, pretvara u sve jače i jače udaranje, da bi se sve na kraju pretvorilo u nekažnjivo mentalno i fizičko nasilje. „E baš lijepo što smo se sreli, čovječe, sjećaš li se ti, joj, jeboteeee...ono kad smo...“. Nekad imaš sreće, nekad nemaš, jebiga.

Znaju se ti slučajni susreti otegnuti, sjediš i primaš „časove istorije“, nemaš dovoljno dobar izgovor za napustiti položaj, obično te postavi život u takvu situaciju da te jedino odlazak na pišanje svakih deset minuta drži glavom iznad vode.

Frazirana biografija

A bivši pajdo, frend, poznanik, umalo ne rekoh prijatelj, nastavlja dalje s preturanjem zajedničke biografije, dok si ti već davno odustao sa ispravljanjem tipa „ma, nije baš tako bilo, nisam ja uopće tada bio s vama, pretjeruješ pomalo, ne sjećam se toga uopće, ne mogu vjerovati da smo mogli takve stvari raditi. Ponekad se postidim, bude mi žao, pokušavam shvatiti zašto sam nešto uradio kako sam uradio, ali svejedno, nije to bila loša mladost.

Susreti sa starim znancima iz iste te mladosti znaju biti jako razarajući. Ponekad shvatiš, kao što sam već napisao, da se ljudski putevi ne razilaze slučajno i sva bivša prijateljstva, ma koliko mi glumili političku korektnost, bivša su zato jer nisu zaslužila biti sadašnja. Prepreke na putu stalnog prijateljstva često su one male, sitne i nevidljive veze koje ti u jednom trenutku ne daju da ustaneš s kauča i odeš na kavu s tim i tim, koje ti odjednom ruku natjeraju da ne bude lijeva, nego desna, a žmigavac koji ćeš dati označi suprotan pravac od onoga koji si kao trebao odabrati.

Lobotomija jednog užasa

I svaki put kad sjediš, blago obamrlog mozga, jedva zadržavajući pozornost nad tlapnjama svog bivšeg poznanika o nekoj, sada si posve siguran, nepostojećoj i do zla boga mitologiziranoj zajedničkoj mladosti, bude ti zapravo jasno da neke stvari radije treba nazvati pravim imenom i na vrijeme.

Kad se, nakon valjda devete ture, a uopće ne mora biti alkohol i ne mora biti deveta, događaju se takve stvari i nakon prve kave, tvoje uši čudom počnu čuditi koliko samo nakalemljenih, očito tuđih sjećanja, upada u priču o vašoj zajedničkoj slavnoj prošlosti, shvatiš da je već kasno i da se mora otrpjeti do kraja, jer izlaza više nema. Baš kao po preporuci doktora, zamišljaš sunčane krajeve i neku chill out mjuzu, probaš ne hiperventilirati, pada ti na pamet da vrisneš, da zamoliš matični brod za teleportaciju i spas, ali dug davno svršenoj mladosti očito se ponekad mora platiti. U ratama, s neočekivanom kamatom – ali jednostavno mora!

Pomiriš se, usprkos tome i dalje ti je neugodno i izgleda da nema kraja, ali nekako se tu noć ipak nađeš u krevetu i nekako svane taj sutrašnji dan. Sjećaš se kao kroz maglu – nazovi me, moramo ovo opet ponoviti! Sjećaš se i par puta izgovorenih „eh, da ti nije mene bilo, ne bi ti sad takav bio...“, ali trudiš se izbrisati te pijanske tlapnje iz svake memorije.

Rastegnite im mozak k'o žvaku!

I tako se ja uvijek po velikim datumima i obljetnicama iz prošlosti, koje mi, sa svim tim pojačivačima ukusa i artifišl dodacima, emulgatorima, umjetnim aromama, i tko zna sve s čim još nas dični čuvari prošlosti svako malo tove po medijima i  uporno iznova serviraju ne bi li nas stalno držali u tamo nekoj idealiziranoj slici mladosti, sjetim tih neugodnih momenata sa frendovima iz danas nepostojećih okvira ponašanja.

Osjetim da mi ljudi koji očito solidno žive od prošlosti ili ljudi koji su zauvijek ostali u tamo nekom vremenu hoće na glavu nabaciti čarapu, dasku od WC šolje, namazati me „kalodontom“ oko ustiju, paliti mi šibice među prstima, napuniti kondom vodom i baciti mi ga u lice, zapaliti cigaretu i tutnuti mi je u usta samo da bi uprli prstom u mene i prijavili me profesorici zaduženoj za red i mir na ekskurziji.

Osjetim onu istu gnjavažu kao kad sretneš starog poznanika, osjetim taj okvir dosade koji ti nabace nevjerojatnim miksom stvarnih i već proživljenih zbivanja i izmišljenih, preuveličanih, pretjeranih, gotovo filmskih sranja u kojima, kad bolje razmisliš, i nisi imao neku bogzna kakvu ulogu, ali koja njima očito trebaju i kao takva funkcioniraju.

I u čitavoj toj galami koja počinje kada komunikacija postane jednosmjerna, ne jebu oni to što si ti odavno sve to apsolvirao i pretopio u neku novu vrijednost s ciljem da ideš dalje, dalje, dalje, daleko od toga da budeš zaglavljen u blatu prošlosti, ma kako cvijetni okvir da joj daš. Ne, oni gaze, masiraju i dave, jer jedino to znaju i umiju i sve će učiniti da nikad ne izađeš iz sjećanja na vrag te više pitao što točno.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close