Sto godina sramoće
Ćao, Žohari!
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Pamtim to kao da je bilo danas, bio sam tamo neki razred Srednje i profesor nas je, onako baš pun entuzijazma, pokušavao natjerati da shvatimo naoko veoma jednostavnu i pravocrtnu pripovjetku Franza Kafke. Onu koja se zvala i još uvijek zove 'Preobražaj'' i u njoj se glavni lik Gregor pod teretom vremena i običaja (a bješe to daleka 1915.) i pod stalnim pritiskom neumitnih društvenih i poslovnih (ob)veza pretvara u golemog kukca.
Zalud je profesor vikao ''Alegorija! Alegorija!'' pokušavajući poluzainteresirane klade (kako nas je odmilja zvao) prenijeti u hladno, klaustrofobično i nehumano kafkijansko okruženje. Zalud, jer mi smo bili još uvijek mladi i nevini, srca su nam bila vruća i naivna, ni traga tjeskobi i anksioznosti, ni traga stresu od poziva, daveža, cajtnota i dedlajna. Ni čut', što bi ovdje rekli.
Šrink, psajkajatriks, prouzak…
Dakako, tko ne bi zapamtio priču u kojoj se čovjek pretvara u golemog žohara, ali nismo tada bili štof za dublje razmišljanje o posljedicama mehaničkog življenja na kojeg je čovjek primoran u svijetu u kojem je Kafka živio te daleke 1915., a koji je kod nas, evo u punom zamahu zaživio stotinu godina kasnije.
Te sad prilično daleke godine u kojoj sam bio tinejdžer, nebo je, bio sam tada siguran, a i sad sam, još uvijek bilo nebeski plavo, potoci su žuborili, sunce je s visine grijalo zelene livade, a život se činio kao švdski stol, što bi rekao Mile. Danas se nekako plašim sresti svog profesora, sve se bojim da bi mi se, kad bih mu se požalio da me dani mrve kao čvrsta ruka staru kiflu od bijelog brašna tip 500, on samo nakezio i kazao – Eh, nisam li ti na vrijeme skrenuo pažnju onim ''Preobražajem'', a ti kao i svi ostali, blenuo k'o tele u šarena vrata!?
Dobro, ja bih mu rekao da su to bila takva vremena, nisam shvaćao, a niti želio shvatiti zašto se u američkim filmovima svako malo spominju riječi ''šrink'', ''psahajatriks'' i ''prozak'' i zašto svako malo neki lik na TV-u leži na onom kauču i baljezga nešto ovome što ga kao pozorno sluša. Meni su to tada bili nevjerojatni rituali i nevjerojatno bačene pare. A sad, kad bolje razmislim, svi ti likovi na kauču mi nekako sliče izvrnutom kukcu. Nemoćni, slomljeni, očajni…k'o žohar kad ga dobavi pips.
Maske koje život znače
Nego, nisam tu da vam pričam o svojim mlađim danima, tu sam da bih vam rekao nešto u vezi ''Preobražaja''. Srećom po Mostar, u ovom gradu i Narodno pozorište i Hrvatsko narodno kazalište rade vrijednije nego li je sredina u kojoj rade to zaslužila. Upravo sam neki dan pogledao ''Preobražaj'' u HNK. Znam redatelja, Segor Hadžagić, Sarajlija, navijač Manchester Uniteda i ljubitelj jazza. Mislim, malo je reći ljubitelj. Nije mu prvi put u HNK da režira, ali se primio k'o Duško u šesnaestercu. I ostatak ansambla je na visokom nivou. Od glumaca koji su pokazali i fizičku i psihičku spremu (Ivan Skoko i Bojan Beribaka pogotovo, Nikolina Marić, Angela Bulum i Miro Barnjak su također odlično odradili svoj dio posla), do scenografije i glazbe, sve je na veoma visokom nivou i taman kako treba biti – gotovo spotovski vas predstava vozi kroz promjene stanja ''pojedinca, obitelji i nacije'', od obećavajuće boljeg, prema sve gorem i gorem. Kafka je nikad aktualniji, a u HNK je življi no ikad – i gađa vas gdje ste najtanji!
Modificiran, taman toliko da ne izgleda kao da je iz 1915., ali bolno jednak originalu u svojoj srži čisto da vam pokaže da smo zaglavili. I da nije problem ono što nam svakodnevno govore da je problem, sve te isforsirane prepiske oko nebitnih događaja, samo da se ne mora pisati ozbiljan predizborni plan i program. Problem je to što nas stiska, zuji i davi iz dana u dan, problem je, što bi se reklo- sistemski, toliko dubok da brat brata ne prepoznaje, da rođaci gaze, a familija okreće glavu kad jednom padneš. A ti k'o blećak još očekuješ pomoć nekoga odozgo. Političara, da ne bude zabune.
Koliko ste se promijenili, a ne priznajete?
U zemlji cirkusa normalno je da pravo kazalište pati. Kome trebaju predstave kad ih imamo svaki dan? Čitajući portale nema dana a da netko ne šokira, ne pošalje jasnu poruku, ne dobije šamar ili ne pozove na zbijanje redova. Oko nas maske i mačkare. Prava predstava u kojoj glumci izgledaju fakat dramatičnije i uživljenije od publike odvija se napolju, ali unutra, u kazalištu, možda se kriju pravi odgovori.
''Preobražaj'' igra već sutra i prekosutra opet na Maloj sceni. Eto prilike da opet pogledate istini u oči – ono što vas jebe su šefovi, krediti, rokovi, neizvjesnost, obećanja koja se neće ispuniti ili zahtjevi koji su iznad vaših mogućnosti, te kao rezultat borbe s vremenom u kojem živimo – tjeskoba, strah i očaj. Otiđite i pogledajte predstavu vrijednih ljudi iz HNK i zapitajte se, u trenutku kad vas sa scene zapljusne istina - što vam je pravi problem u životu? Znate li uopće odvojiti stvarno od fingiranog?
Ne znate li, nemojte očajavati. Mnogi nemaju pojma, a čak i vode državu.
