Četiri godine, godine duge…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Eto, danas se navršavaju točno četiri godine od onog strašnog velikog snijega koji je zatrpao Mostar. Taj snijeg nas je baš dočekao nespremne, zavalio je iz sve snage, a mi uglavnom nismo vjerovali da može pasti baš toliki. Nisu vjerovali ni ono kojima je posao da vjeruju. Mostar k'o Mostar. Zatečeni, izgubljeni, bezglavi…

Bilo je tu na kraju svega, snijega do brade, auta pod snijegom, komičnih i, nažalost, tragičnih događaja. Oni sposobniji i bezobrazniji provlačili su se lišo, a neki su na tuđoj nesreći i zaradili. Bilo je gužve, guranja, panike, jada i belaja. Ali nekako više od svega bilo je humanosti, koja je pod tim snijegom proklijala i razgranala se, pa i pustila cvijet, i to baš kad smo  gotovo i zaboravili da humanost  u nama Mostarcima postoji.

Bili su to dani kada smo otkrili da postoje i dobri ljudi i još dobrih ljudi okupljenih u GSS, HGSS i još poneku službu koja na (polu)volonterskoj bazi može i hoće pomoći drugome u nevolji. Doznali smo tada da nismo svi u ovom gradu šupci i da nas ima jako finih. I da smo fini u većini, ma što netko mislio. Znam neke koji su se na hladnoći znojili više nego u sred mostarskog ćelopeka, jer su se trudili dostaviti nemoćnima grijanje i hranu. Znam neke koji nisu žalili ni novca ni snage da piskoče u pomoć prvom susjedu, ali i nekom tamo do tad nepoznatom koji je vapio za pomoći.

I sam sam gazao dubok snijeg da bih na svoj način pomogao.

Nevolja zbližava, normala te uspava

I ne samo što je grad bio zaogrnut debelim bijelim ogrtačem, k'o kakva mladenka u vjenčanici, pa je nekako izgledao čist i gotovo nevin, nego je fakat mirisalo na neki novi početak, kao što kažu da je vjenčanje put u novi život. Kao da nam je sama priroda odlučila reći – Cut the Crap!

Ne znam dijelite li moje razmišljanje, ali zategnute strune u Mostaru nakon snijega kao da su malo popustile, ljudi kao da su malo došli sebi i kao da je ona poratna nabrijanost spala barem za koju crtu. Zajednička nevolja i malenkost pred Bičem Božjim malo nas je k'o opametila. Malo, ali dovoljno da čovjeka raduje. Malo, nažalost, da bi bilo dovoljno.

Činjenica je i da smo se nakon što je prošao snijeg opet opustili i počeli baviti svakojakim tričarijama, a da nismo dobili nijedan pravi odgovor na,  u onom kijametu, postavljena ključna životna pitanja.

Četiri godine nakon velikog snijega i leda jeste li sigurni da znate odgovor na pitanje -  bi li Mostar bolje i spremnije dočekao neki naredni sličan snijeg ili, gluho bilo, potres?

Pitanja pljušte k'o mostarske kiše

 Bi li Grad regairao bolje nego prije četiri godine? Bi li pljuštali priznanja i otkazi ukoliko sustav opet zakaže? Jesu li pročišćene  linije odgovornosti na relaciji županija – grad(ovi)? Postoji li uopće civilna zaštita ili je to samo k'o fol – i  ako postoji jesmo li sigurni da će, ako ne reagira dobro, netko za to ozbiljno odgovarati?  Uostalom, gdje su pare i u što se troše?

Jesmo li ikada nakon snijega inzistirali da se vrate mjesne zajednice kakve su nekad bile ili barem da netko bude zadužen da za svaki slučaj čuva lopate, krampe, konopce i ostalu opremu u okviru svakog gradskog kvarta? Jesu li bolje opremljeni vatrogasci i komunalci nego prije četiri godine? Jesu li se više uvezala ta komunalna poduzeća? Imaju li Parkovi, Komos & ekipa uopće  znanja, sposobnosti i ljudstva da se odlučno postave u izvanrednoj situaciji? Postoji li koordinacijski centar koji bi se, čim prva pahulja padne na grad,  munjevito uspostavio i koordinirao gradskim i županijskim službama, uključujući i policiju, te također koordinirao s federalnim i državnim nivoom (i po pitanju vojske)?

Tko je zadužen za čišćenje i održavanje puteva, kako u gradu, tako i oko njega? Tko je zadužen da koordinira kućnim savjetima i pravi plan čišćenja po dvorištima ili ćemo opet ho-ruk i samoinicijativno? Je li gorske službe spašavanja opet imaju igrati ulogu Robin Hooda, Batmana i Spidermana u jednom i koliko se radi da se i njih opremi „od naših para“ i ozbiljno uveže u sustav za „ne daj Bože“? Je li i dalje jedan Audi važniji od jedne cisterne, a tri Passata od  grtalice? Imamo li jedinstven broj za pozive u nevolji koji bi nam zbilja dao najbržu moguću pomoć najpozvanije jevne službe da nam u specifičnoj situaciji pomogne?

Idemo, everibadi, uan mo tajm!

Četiri godine nakon velikog snijega, iskreno, jeste li dobili ijedan  odgovor na gore postavljena pitanja? Još iskrenije, jeste li ga tražili? Jeste li propitivali? Jeste li nekoga uvjetovali da ako ne dobijete odgovor ni on neće dobiti vaš glas, ako ne na gradskom nivou (jer se, eto, tehnički ne može), a onda barem na drugom, višem nivou?

Ako ste zaboravili sve one dane jada i očaja, ako ste zaboravili svaku psovku upućemu na račun nadležnih, nemam vam što drugo reći nego da naprosto vapite za reprizom.  Ili što kaže stara mudrost – Ponavljanje je majka znanja.  U nas, nažalost, i majka novog sranja.

Kad smo već kod majki, Majka Priroda vas samo gleda. Samo vas kuži. Pa vi vidite što ćete.