Charlie Chaplin u Sarajevu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bizarni događaj iz londonske Nacionalne galerije, kada su dvije aktivistice iz "ekološke organizacije" Just Stop Oil polile juhom iz konzerve izloženu sliku "Suncokreti" Vincenta Van Gogha, postao je vijest dana u cijelom svijetu.

Ples milijuna

Riječ je o jednoj od pet verzija poznatog Van Goghova platna koja su izložena u muzejima i galerijama širom svijeta. Vrijednost djela procijenjena je na 84,2 milijuna dolara, što je podatak koji je objavljen u svim vijestima koje su propratile ovaj bizarni događaj, pošto teorija "velikih brojeva", odnosno "ples milijuna", pa i iz perspektive samih počinitelja, povećava medijsku vidljivost tog sumanutog čina, te iz tog razloga vjerujem kako "Suncokreti", pa i njihov autor čije su brojne slike posljednjih desetljeća prodane za vrtoglave iznose, nisu slučajno odabrana meta. (Na sreću, slika nije oštećena, jer je bila postavljena ispod prozirne zaštite, dok je okvir pretrpio manja oštećenja.)

Za ovog slikara vezana je i možda najbizarnija anegdota iz svijeta trgovine umjetninama, koja je prije tridesetak godina zaprepastila svijet, kada je japanski biznismen Ryoei Saita kupio na aukciji u londonskom Christie’u za 82,5 milijuna dolara sliku Vincenta van Gogha "Portret dr. Gacheta", te izrazio želju da slika bude kremirana zajedno s njim kada umre. Na sreću, ovo se nije dogodilo: Saito je preminuo 1996. godine, ali je slika sačuvana.

Just Stop Oil

Cijeli čin britanskih "aktivistica" uredno je snimljen i objavljen na stranicama organizacije Just Stop Oil, koja djeluje u Velikoj Britaniji s ciljem da britanska Vlada zaustavi izdavanje dozvola za eksploataciju i proizvodnju fosilnih goriva. Nakon što su pokušale uništiti jedno važno umjetničko djelo, koje je dio svjetske kulturne baštine, jedna od "aktivistica" je izjavila: "Što vrijedi više, umjetnost ili život? Jeste li više zabrinuti za zaštitu slike ili zaštitu našeg planeta i ljudi?" Kakve veze ima Vincent Van Gogh s klimatskim promjenama, pa da je zbog toga poslužio kao meta, što bi bio logičan slijed stvari, iz ove organizacije nije pojašnjeno.

Vincent Van Gogh, slikar koji je umro prije više od sto trideset godina, odabran je, pretpostavljam, prvenstveno kao "laka meta". Zbog čega "aktivistice" nisu odabrale neko djelo Jeffa Koonsa i Damiena Hirsta, dvojice američko-britanskih "umjetnika" koji su postali neka vrsta planetarnog simbola vulgarizacije suvremene umjetnosti, i čija pojedina djela u aukcijskim kućama danas postižu cijenu od nekoliko desetina milijuna dolara.

Koons i Hirst

Koonsova djela karakterizira kič: poznat je po figurama golemih pasa i srca izrađenih od balona. Također, Koons svoja "umjetnička djela" ne izrađuje sam, već ima stotinjak profesionalnih "asistenata" koji ostvaruju njegove zamisli. S druge strane, Hirst, koji je za vrijeme studija radio u mrtvačnici, postao je poznat po instalacijama prepolovljenih trupala životinja i riba u formalinu ili po ormarićima s kravljim glavama koje predstavljaju Krista i apostole. Sotheby's je 2007. godine prodao jednu Hirstovu instalaciju za 19,2 milijuna dolara.

Da su odabrali djela ove dvojice "umjetnika", sama organizacija i njene radikalne aktivistice bi se vjerojatno našle u silnim problemima, jer iza Koonsa i Hirsta stoji vojska skupih odvjetnika i bliske veze s najmoćnijim ljudima na planetu. Koons je, primjerice, poznat po fotografijama na kojima se nalazi u društvu Romana Abramoviča, Bona Voxa, Madonne, Baracka Obame, Billa Gatesa, Warrena Buffeta... S druge strane, sličnim odabirom bi "aktivistice", vjerujem, postigle čak i masovno odobravanje u javnosti, i bile percipirane kao neka vrsta suvremenih Robin Hoodova, bez obzira na barbarsku prirodu njihova čina.

Korisne budale

Frapantna je činjenica da organizaciju Just Stop Oil djelomično financira američki Climate Emergency Fond, među čijim su osnivačima i neki viđeniji američki multimilijarderi koji su do svoga bogatstva između ostalog došli i naftnim biznisom, iz čega bi se mogao izvući zaključak kako su mlade "aktivistice" prije svega "korisne budale" koje rade za gremij protiv kojega se navodno bore, jer je njihov čin po svojim posljedicama ujedno i "bacanje klipa pod noge" organizacijama koje se na stručan i odgovoran način bore protiv klimatskih promjena u svijetu.

U svim vijestima, bez iznimki, objavljena su i imena nadobudnih "aktivistica", koja ovom prilikom neću spominjati, jer mi se nekako čini da je u cijeloj ovoj priči taj detalj na neki način važniji od svega drugog, odnosno da se radi o specifičnoj psihopatologiji, odnosno nečemu što se u raznim varijantama odigralo u ljudskoj povijesti nebrojeno mnogo puta, nečemu što ima preciznu i pouzdanu dijagnozu - herostratizam, psihološki poremećaj koji je dobio ime po Herostratu, osobi nepoznata porijekla, koji je 356. godine prije nove ere zapalio Artemidin hram u Efesu, jedno od graditeljskih čuda tog vremena, s ciljem da u povijesti ostane upamćeno njegovo ime. Iz tog razloga su Efežani zabranili njegovo spominjanje. Većina antičkih pisaca koji su pisali o ovom događaju, poput Cicerona ili Plutarha, strogo su se držali ovog načela. Međutim, zahvaljujući rijetkim izuzecima, Herostratovo ime je ostalo zauvijek upisano u ljudsku povijest, kao simbol bezumne i ničim motivirane destrukcije.

Tužba protiv Gaultiera

Ovaj događaj, između ostalog, baca svjetlo i na tretman umjetnosti u današnjem svijetu. Spomenuo sam u tom kontekstu Jeffa Koonsa i Damiena Hirsta, pa i cijenu "napadnute" umjetnine kao djelić neke općeprihvaćene slike, gdje je umjetnost svedena prvenstveno na svoju stvarnu ili "izmišljenu" protuvrijednost u novcu, a likovnost, u kojoj je ples milijuna usporediv jedino s onim u sportu, postala je isključivi privilegij ljudi s viškom novca i manjkom ukusa, a koji su u tom svijetu postali jedini i isključivi arbitri.

No jedan drugi slučaj, koji se dogodio nešto ranije, po svojim dugoročnim posljedicama je možda i opasniji od "zalijevanja" Van Goghovih "Suncokreta" juhom. Radi se o pokretanju tužbe protiv francuskog modnog dizajnera Jeana Paula Gaultiera zbog korištenja reprodukcije čuvene Botticellijeve slike "Rađanje Venere" od strane firentinske Galerije Uffizi u čijem se fundusu nalazi Botticellijevo platno, s čime se došlo do jedne uistinu bizarne situacije, po kojoj spomenuta galerija štiti autorska prava nad umjetninom nastalom koncem 15. stoljeća.

Zloupotrijebljene klimatske promjene

Važno je spomenuti da se i Galerija Uffizi, po uzoru na britansku Nacionalnu galeriju, našla pod udarom talijanskih "aktivista" iz klimatske organizacije Ultima Generazione. Da bi apsurd bio veći, komplicirani talijanski propisi o raspolaganju kulturnom baštinom, gdje je preko  sustava dozvola uspostavljena stroga kontrola reprodukcije umjetničkih djela, daju za pravo Galeriji Uffizi u ovom svojevrsnom kafkijanskom kulturnom procesu.

(Da je kojim slučajem prvi film iz serijala o Jamesu Bondu, "Dr No" iz 1962. godine, snimljen u Italiji, možda bi se našao pod udarom zakona: u jednoj od uvodnih scena filma, Ursula Andress izlazi iz vode "ko od majke rođena", poput Venere s Botticelijeva platna.)

Radikalizam mladih britanskih "aktivistkinja" također je nešto već viđeno, gdje su klimatske promjene zloupotrijebljene kao neki vid zamjenske ideologije u jednom kaotičnom, postideološkom svijetu u kakvom živimo, što pomalo podsjeća na ultralijeve terorističke pokrete iz sedamdesetih koji su cijelo jedno desetljeće terorizirali Europu, pogotovo Njemačku i Italiju, i gdje je ideologija, ona "lijeva", slično kao u britanskom slučaju, bila tek puka izlika za ničim motiviranu destrukciju.

Građanluk

Koliko su slični procesi u današnjem svijetu uzeli maha, gdje je horostratizam postao gotovo legitiman čin, na najbolji način pokazuje politička situacija u Bosni i Hercegovini, odnosno slučaj Komšić, gdje "građanluk", kao neka vrsta zamjenske ideologije, figurira prvenstveno kao izlika neosviještenim nacionalistima za destrukciju zemlje u koju se kunu.

Postoji još jedna poveznica političke situacije u BiH s pokušajem uništenja Van Goghove slike, a radi se o odabiru "lake mete", Hrvata, nakon što je bošnjački nacionalizam polomio zube na Miloradu Dodiku.

Od slučaja Komšić koristi ima isključivo primitivni polusvijet koji iz svojih udobnih i dobro plaćenih fotelja generira kaos, kao jedini način održanja na vlasti, poigravajući se Bosnom i Hercegovinom kao Charlie Chaplin balonom u filmu "Veliki diktator", gdje zemlja (globus u vidu balona), kao ideal, nije stvar srca već guzice.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.