Dobardanovdjetaita

Čijis'ti, mali?

Kolumna / Kolumne | 26. 10. 2016. u 08:00 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Čapljinu smo doselili kad sam imao nekih pet ili šest godina. To je bilo, ono, davno, davno, da se slabo i sjećam. Ali uvijek me podsjećaju da sam baš tada pošteno zalijepio jednog tatinog poznanika. Čovjek me, valjda jer sam likom pljunuti ćaćin sin, imam i to prepoznatljivo čelo i markantan nos (čitaj poveći nos) prepoznao na dvorištu i ljupko upitao čiji sam.

Naravno, mene su učili da ne vjerujem strancima, mislim, šta te tu imaju učiti, pobogu Jugoslavija je počivala na određenoj dozi sveopćeg nepovjerenja što u vanjskog, što u unutrašnjeg neprijatelja i djecu se plašilo da miruju rečenicama tipa "odvešće te milicja" ili "odvešće te pratar", a majke ti, ako ne'š vjerovat' u milicju ili pratra, u koga vjerovati?!

I tako on mene sa smiješkom na licu upita čiji sam, ja ga mrko presiječem pogledom i drsko mu odgovorim:
"Ne znam!"

Čovjek se malo zaibreti, kašljucne, pomisli da se malo zaj...bunio, jel, pa objasni:
"Kako ne znaš čiji si? Mislim, tko ti je tata?"

Ja jednako drsko koraknem unatrag i objasnim njemu:
"Majka neće da kaže, a tata pojma nema čiji sam. Mama me donijela u miraz!"

Naravno, ja na te riječi šmugnem svojim poslom, a čovjek svoj šok pretvori u našu privatnu obiteljsku urbanu legendu.
Ali toliko smo mi tada vjerovali strancima. A šta je ovo danas?!

Nemaš se ti što motat oko tuđeg djeteta

Činjenica je da nemaš nikakvog posla s tuđim djetetom, ali ne možemo biti isključivi. Nekad, pobogu, to je dijete na ulici jedina osoba koju ćeš u selu, predgrađu, a sve češće i u gradu, moći upitati za put jer je muškadija u Njemačkoj, a ženskadija radi muške poslove oko kuće.

Ponekad, opet, to ti dijete sjedne samo za stol u kafiću jer su mu roditelji udubljeni sami u sebe ili u vajba i vocap i fejz. I što sad, da ignoriraš dijete i rano mu usadiš kompleks manje vrijednosti ili potrošiš minutu svog predragocjenog vremena?! Ionako je samo došlo maznuti vrhnje za kavu (kako samo to mogu cuclati, još mi nije jasno).

I kako onda uopće dođemo do toga da sve češće čitamo i slušamo o otmicama, pokušajima otmica?! Mislim, zanemarimo dvojbene informacije koje su dolazile iz Zenice protekloga tjedna, kako uopće komentirati ankete među građanima u kojima prevladava mišljenje da treba policijska patrola biti oko škole? Što, da učimo djecu da žive u getu?! Već su počeli s postavljanjem nadzornih kamera, a što ne bismo sutra počeli postavljati uređaj za kontrolu metala na ulaze u škole. Idemo djecu naučiti na slike iz najstrašnijih romana distopije. Idemo stvoriti distopiju svojoj djeci.

Činjenica da se ranije nije mnogo vodilo računa o toj djeci. Još u vrijeme mojih roditelja, djecu se na svijet donosilo lopatom, od devetero rođenih umrlo bi troje i nikom ništa. Nije ni to valjalo, ali i mi sad od djece pravimo nesposobne debile.

Ulica mutave djece b.b.

Danas ga od malih nogu učimo da brljavi po mobitelu, da tamo ruši neka imaginarna sela, prosipa silu po nepoznatim ljudima, da nema etičkih normi i granica, da je potpuno mutavo i ne zna komunicirati jer najbitnije je da šuti i blene u ekran, Nickelodeon i to, prije su bili Teletubbies pa Ben10, u redu, i mi smo odrasli na Skeletoru i Sekaču pa smo ispali OK, ali mi smo, pobogu, odrasli i na ulici i na lopti i biciklu i lastici i ogradi i klofaču...

I što je najbitnije, ne samo da smo bili žilaviji od današnje djece i sa svojim slomljenim rukama i nogama, blatnjavim rukavima, razrezanim koljenima, izgrebanim laktovima, nego smo razvijali zdravu komunikaciju, licem u lice s drugim čovjekom. Normalno da se djeca boje stranaca pa na svakog poštara viču da ih se otima. Nisu naučeni da komuniciraju osim putem vajbera i fejsa.

Nijedan klinac iz obitelji mi se više ne javlja na telefon, nego mi iste sekunde odgovore porukom tipa "tetak, zvao si, šta je?". Naravno, naša se djeca danas boje komunikacije. I nije to nimalo dobro.

Prosto se iznenadim svaki put kad djeca od kolegice zovnu u ured pa upitaju: "Dobardanovdjetaitamogulidobitimamu?" Ne mogu vjerovati da još postoje djece koja pričaju. Znam samo za ove što nehumano galame kao da ih kolju. Poput ove susjedove male trogodišnje slatkice s glasom tisuću gromova što zna izaći na terasu i uzviknuti: "MAAARIIJOOO! REKLA TI JE MAMA DA NE JEDEŠ GOVNAAA!"

Mislim, ona je još i OK, ljetos sam ih vidio da se po dvorištu naganjaju sjekirama. Ne igračkama. Pravim sjekirama.

Tvoje ti dijete teško

Mislim, kad su prije malo više od mjesec dana odgodili početak nastave u HNŽ-u, u više navrata sam čuo roditelje da se pitaju "što odgodiše nastavu, tko će s njima dva tjedna izaći na kraj?"
Čekaj, čekaj. Nisu učitelji i profesori plaćeni da ti ih odgajaju nego da ih uče. Odgoj je ipak prioritetno tvoja stvar, nastavnici su tu samo da malo "popeglaju" nijanse uljudnog ponašanja, tipa da ti Srbi, Bošnjaci ili Hrvati nisu neprijatelji nego susjedi, tipa da nisu Cigani nego Romi, a da ciganiju nosiš sa sobom od kuće.

Ali da se psima ne kidaju uši, da se mačkama ne vade oči, da se ljudi ne smiju tući, ubijati itd. to, jebi ga, ipak nosiš iz kuće. Kao i da ne valja psovat' (u čemu moji nisu zakazali nego sam ja podbacio da ispunim obiteljska očekivanja, fino u majke na vratima stoji naljepnica Hvala što ne psujete!). Drukčije je čuti "pi*ka materina" od seljačine u četvrtom desetljeću i od šećera s kečkicama, ne više od metra i čunge lunge (za mlađe od Jugoslavije, Čunga Lunga je žvakaća guma koju nitko normalan nije žvakao nego je bila osnovna mjerna jedinica kusura u trgovinama).
Baš kao i zdravu komunikaciju, tipa da smiješ popričati s nepoznatim čikom, ali da ti se ne smije približavati. Nećemo valjda postavljati policijske policije pored škole. Zar su stvarno potrebne?

Kopirati
Drag cursor here to close