Ćoro, Klempo, Slino i Smrdonja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iako je zadnjih dana top tema, maloljetničko međugeneracijsko nasilje nije u nas nešto novo. Nije ono došlo ni sa stranim privatnim školama, nije došlo ni sa kapitalizmom, ni sa bujanjem nacionalnih elemenata. Ono je bilo tu i ranije, samo nije imalo priliku ovako munjevito preletjeti medijima kao u tragičnom slučaju dječaka Mahira. Događalo se ovakvo nasilje vazda i stalno u našim školama, pa me pomalo čudi kako se danas neki prave kao da za njega nikad ranije nisu čuli.

Evo, neka digne ruku tko u svom razredu u osnovnoj ili srednjoj školi nije imao nekog Klempu, nekog Ćoru, nekog Smrdonju, nekog Slinu, eto samo da nabrojim četiri najklasičnija nadimka od kojih je jedan sigurno završio i u vašem razredu. I sjećate se kako su razredne kolege s tim nadimcima prolazile kroz štošta što danas zovemo bullyingom, zar ne?

Hajdemo pošteno – nije vas bilo briga!

A vas nije bilo briga za posljedice, nije vas bilo briga kako se taj vršnjak osjeća, sve dok vi niste bili taj ćoravi, cotavi, ćelavi, klempavi, smrdljivi, zar ne? Možda ste čak i vi s guštom izgovarali jedan od tih nadimaka kad ste upirali pristom u nesretnika kojeg ste kolektivno izopćili iz društva i targetirali kao zajedničku žrtvu, a danas ste se spremni začuditi da takvo što uopće postoji. Vjerujem da ste s vremena na vrijeme i vi sudjelovali u takvim kukavičkim akcijama, ako ništa onda iz straha da i sami ne postanete meta razrednih siledžija. Uostalom, ne podsjeća li vas ovo na sva kasnija zbivanja u svijetu odraslih, kad smo šutke podnosili šutiranja i prokazivanja i kad smo kukavički bili jaki i glasni u gomili, a spremni zacviljeti kada ostanemo sami? I ono kad smo stajali uz one koji su na naše oči šutirali i pljačkali slabije.

Pamtim mnogo toga što je u školi moglo rezultirati tragedijom poput Mahirove. Imao sam i sam epizoda koje mi ne služe na čast, ali sam imao situacija u kojima sam mogao na kraju završiti kao nesretni Mahir. I nije bilo baš nekih društvenih poluga da mi pomognu kad je bilo najteže.

Bullyinga je bilo mnogo, čak i u vrijeme kad nismo znali da ta riječ uopće postoji. Možda je bila razlika jeste li u gimnaziji ili nekoj drugoj  školi, ali mogu staviti novac na to da je bullyinga svuda bilo, samo se možda pojavljivao u drugačijim oblicima. U „jeftinijim školama“ je, vjerujem, bilo više fizičkog nasilja, a u „skupljim“ onog psihičkog. Bez obzira na sve, maloljetničko međugeneracijsko nasilje je postojalo, ali ga je većina zaboravila, kao što se zaboravi nešto nebitno preko čega život protutnji i što ostane tek kao „simpatičan podsjetnik na te divne dane odrastanja“. No, siguran sam da je bilo onih koji te dane itekako dobro pamte, jer su bili donji. Jer su bili žrtve.

Čvoka, tać i klempa

Zaboravili ste, vjerujem, svakog onog nesretnika koji je dobivao čvoke, klempe, taćeve i kako su ga vukli za obraze i izvlačili mu uši siledžijski nastrojeni vršnjaci, a vi ne da niste pokušali zaustaviti ih, nego ste navijali da to rade žešće i maštovitije. Zaboravili ste da su takvima u srednjoškolskim danima otimali novce ispred škole, krali im ono što su roditelji teškim radom davali za užinu i mjesečnu kartu.  Zaboravili ste da je često u školi bilo bolje ne  isticati se ni po čemu individualnom, ne slijediti samo svoj put, jer će ti se uskoro na tom putu naći gomila onih koji će te već naučiti kako se vratiti općim vrijednostima gomile.

Zaboravili ste da su tuče ispred škole obično bile posljedica dugotrajnog bullynga i da ste se u obliku urlatorske i bijesne gomile tako rado okupljali oko scene gdje jadnika šutiraju dvojica ili trojica. Zaboravljate da ste baš vi navijali, da ste govorili „Udri ga!“ Pravdali ste sve to kasnije činjenicm da je Bijelo Dugme svakako bilo u pravu kada je pjevalo „Ej, kome ovdje ne porastu zubi, kukala mu mati, ovdje nikad neće čopor naći 'ko ne nauči urlati!“

Da, i u društvu jednakih, kakvim danas volimo okarakterizirati osamdesete i  godine prije toga, bilo je bullyinga, bilo je nasilja, bilo je i nejednakosti. Bilo je dovoljno da ti roditelji ne kupe neki popularni komad garderobe ili da ti umjesto Adidasa ili Pume kupe domaći proizvod markiran kao Yassa ili Borovo, pa da te njih nekoliko iz samo sebi poznatog gušta maltretira, a ostali da navijaju ili jednostavno šutke gledaju. Bilo je dovoljno da te oni koji su se na neku foru smatrali gradskom rajom prozovu da si Seljak (namjerno veliko S), pa se nisi mogao riješiti tog nadimka ni uz pomoć sve kemije ovog svijeta, uz kojeg je išlo svakodnevno maltretiranje. Vjerujem da mnogi od vas pamte riječ Vozar i što je ona često značila u Mostaru? Bilo je, da pojednostavim, dovoljno da te zbog nečega smatraju inferiorinijim da te uzmu na zub, a to je uključivalo predrasude i to one najokorjelije, one iz kojih je proklijalo čitavo naše kasnije kolektivno zlo.

Problem koji to nikad nije bio

I? Što je društvo činilo? Ništa posebno, postojali su školski pedagozi, ali uglavnom s jalovim rezultatima. Direktori su tu i tamo znali postrojiti vinovnike žestoke tučnjave, ali nikada se nitko nije dugotrajno pozabavio ovakvim problemima. Doduše, najžešći delikventi završavali su u KP Domovima, ali nikada, baš nikada se nitko nije pozabavio maltretiranjem od strane „fine djece“. Danas, kad su institucije države i društva još labavije, kad se školovanje pretvorilo u puko otimanje novca, iluzorno je očekivati da je stanje bolje nego nekad.

A u međuvremenu smo dobili  još jače argumente za bullying. Od nacionalne, seksualne i političke orijentacije pa sve do financijskog stanja i ugleda roditelja u klasno raslojenom društvu. Dobili smo i da su nekadašnje siledžije koje su pošto poto htjele spustiti sve ostale na svoj nivo na kraju i zavladale društvom i spustile ga u dobra doba na svoj nivo. I tako danas, kako u školi, tako i u društvu, nije zgodno biti drugačiji, nije lako štrčati – i biti samo svoj.

Kako se boriti protiv toga? Predlažem da prvo svatko pođe od sebe i prestane se praviti nevin i naivan. Sjetite se samo što ste vi radili kad se događao bullying u vašem razredu. Sjetite ste što ste sve uradili do dana današnjeg i na kakve ste sve scene pristajali, čak ih i odobravali. I jeste li, ma kako se volite hvaliti da ste sve što ste napravili, napravili sami i  svojim rukama, čitavo vrijeme, još od škole naovamo,  zapravo samo dio bijesne gomile, koja stoji i urla dok šutiraju one koji nisu „u suru“ i koji su na bilo koji način drugačiji?