CSI: Široki Brijeg

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jedna je to od onih ideja koje se nikada neće realizirati, ali će se vječito prepričavati. Autorstvo pripada hrvatskom reditelju koji je između snimanja spotova i reklama, priprema igranog filma i trenutaka raskošne dosade, smislio svoju verziju serije po uzori na sve one CSI-jeve iz produkcijske tvornice Jerrya Bruckheimera. „Ekipa za očigled“, kako glasi naslov, dešavala bi se u Gospiću i pratila grupu lokalnih inspektora u pokušajima otkrivanja počinitelja različitih zločina. No, kako junaci od opreme ne bi imali ništa, baš ništa, ma ni mikroskop, a kamoli nešto od onih čuda iz laboratorija Las Vegasa, Miamija i New Yorka, tako bi se morali oslanjati na druge metode u istrazi i posebne načine obrade dokaznog materijala. Ipak, svaku bi istragu zaključili uspješno, dakle našli bi krivca kojeg bi šef tima imenovao u završnoj sceni, izgovarajući uvijek istu repliku: „Jebi ga, Srbi“.

Eh šta bi u širokobriješkoj policiji dali da u tom gradiću imaju nešto Srba, može i Bošnjaka, ma pristali bi, situacija je vanredna, i na Čehe, Bugare, Kozake, Japance, vehabije – daj šta daš na ovoj skupoći - samo da nekome natovare krivičnu prijavu i riješe se muke sa obitelji Soldo i svim ostalim koji, mamu im skeptičnu, ne vjeruju kako je maloljetni M.S. prije nekog vremena pao sa sedam-osam metara na glavu, pa tako više puta, sve pod različitim uglovima zbog, normalno, uticaja vjetra i drugih prirodnih pojava; niti im se može objasniti da je jedan sedamneastogodišnjak možda, ko će ga znati, čudna je današnja omladina, sam sebe pretukao?

Priču ste, vjerovatno, već čuli, ponešto i pročitali, ali da mi, ipak, obnovimo gradivo. Uglavnom, još prije mjesec i nešto dana, u noći između osmog i devetog oktobra, u širokobriješkom naselju Zavoznik teško je povrijeđen sedamnaestogodišnji M.S. U mjesnom domu zdravlja i, kasnije, u bolnici u Mostaru, dijagnosticirani su mu: težak potres mozga, puknuće vilice na dva mjesta, lom nosne kosti, puknuće nosne sluznice, modrice oko očiju, ogrebotine na vrata, puknuće zuba... E, od tada pa do dana današnjeg, policija ne samo što nije otkrila ko je pretukao Soldu, već nije utvrdila niti da li je uopće pretučen ili je možda, ipak, nekako, pao sa sedam-osam metara na glavu, pa tako više puta, odnosno, je li u trenutku rastrojstva sam sebe nokautirao i zatim iscipelario!

Puni su Bosna i Hercegovina i Široki Brijeg u njoj dokaza da živimo kao u Orwellovoj „Životinjskoj farmi“, gdje su sve životinje jednake, ali su neke, ipak, jednakije od drugih. U prijevodu, pred policijom i zakonom svi smo kao isti i sve tako dok se nečija krivica ne počne mjeriti socijalnim statusom, političkom zaleđinom i obiteljskim vezama. Nesretni M.S., očito, nije dio nove elite, ali oni što su ga tukli – bilo ih je očito više, osim ako u oktobru u Široki nije svratio Mike Tyson – jesu, a to znači i da imaju specijalan tretman u istrazi. Takav, zapravo, da istraga više liči na onu zajebanciju sa gospićkom „Ekipom za očigled“, nego na ozbiljan i, u osnovi, jednostavan posao otkrivanja napadača na maloljetnika.

Mjesto radnje, zločina, ne serije, je Široki Brijeg koji prema posljednjem popisu ima malo manje od 30.000 stanovnika! Halo, 30.000!!! Ipak, policija nije uspjela za mjesec i deset dana među njima naći grupu kretena koji su rođendanski party začinili sa malo akcije. Zato zamislimo sada, teško je ali možemo probati, da Široki ima milion stanovnika, dakle nekih trideset i tri puta više - i da su u tom, velikom Širokom, istukli nekog M.S. Počinitelji bi, ispada, bili privedeni i pritvoreni nekih tri i pol godine nakon napada!

Najmanji problem, uslovno rečeno naravno, u cijeloj ovoj konstrukciji je taj što se po svemu sudeći pokušava zaštiti nasilnike. Puno veći su u tome što to nije ni prvi, ali ni zadnji puta - kako u Širokom tako i drugdje – i što su velike, jako velike šanse da na kraju ispadne kako je, fakat, M.S. namlatio sam sebe ili, eto, sticajem nesretnih okolnosti, više puta pao na glavu.

Pravda kod nas nije spora ali dostižna. Ona je, naime, selektivna: osjete je ili oni što više nikome ne trebaju i nikoga ne mogu kupiti ili oni što to nikada nisu mogli. Za sve ostale tu je poseban tretman i, primjera radi, četrdeset dana policijskog nerada, taman dovoljno da se dokazi izgube, svjedoci zanijeme, a osumnjičeni izmaknu na sigurnu udaljenost. Žrtvama u toj podjeli ostaju dvije stvari: da previjaju rane i zavijaju na Mjesec preko Facebooka. Ah da, i da paze da se ubuduće slučajno ne nađu pod đonovima jednakijih među jednakima.