Čudo na križanju kod Parkova

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ponekad se uhvatim u osjećaju kako sam se i ja prepustio općem defetizmu. On, onako šupački i potiho, kako to već defetizam mase zna i umije, uporno kucka u mali mozak sve dok ga ne pustiš unutra. A pustiš ga jer je, naizgled, već uzeo sve oko tebe i naoko, sve i da hoćeš, ne možeš mu više pobjeći.

Navukao je zastore i unio mrak i zebnju, igra se ljudima stavljajući im povez preko očiju ili ih tjera da oko sebe vide samo nepovjerenje, neizvjesnost i strah. Od danas, od sutra, od iduće godine.

Možeš se defetizmu suprotstaviti, ali znaš kako to već naši ljudi rade – vazda se prvo traži opravdanje i ide linijom najmanjeg otpora, pa je uvijek lakše pokriti se po ušima i sagorijevati tiho, ali s ispričnicom iznad glave,  ili, pak, uzeti putovnicu i pobjeći nekud da bi, naoko,  spasio sebe, ali usput sigurno svojim činom dao novu dozu energije općem defetizmu.

Imperijalističke namjere defetizma

Defetizam, ako niste znali, nije ništa drugo nego prihvaćanje poraza bez borbe. To mu je definicija. A što jest, jest, ovdje nije bilo previše borbe čak ni kad se onomad ratovalo, zar ne?

Nego, rekoh vam da imam osjećaj da i mene ponekad obuzme. Osjetiš mu hladan stisak na ruci, ledeni dah za vratom, skužiš ga kroz nesiguran glas prijatelja koji sjedi preko puta tebe i još nesigurnije gleda u sutra. Čuo da su otišli vani neki koje je znao i u koje je, bit će, vjerovao, pa sad ni on više ne zna…Vidiš mu u očima kako je bliže Bregani nego Bregavi i sve oko sebe gleda s neskrivenim gađenjem. Bacao je čikove iz automobila godinama, smeće ostavljao gdje je htio, bolio ga đon što radi kod gazde za keš u ruke, bez doprinosa, a sad mu to, eto, smeta što je država nesređena.

Smetaju mu političari, iako otkad ima pravo, glas daje samo jednima, jer je, jebiga, to tako. Pa ga uhvati defetizam za gušu, a krkljanje čujem i ja. Stežu ga on i godine skupa, svijaju mu vrat k'o ono kad Popaj uhvati Badžu pa mu štocem zavrti glavu sve dok mu vrat ne dođe k'o friška pletenica. Eh da, godine i defetizam idu skupa k'o sito i rešeto, samo se kroz sito i rešeto prolazi, a od ovo dvoje se, očito, pokušava uteći.

Širi se đubre k'o virus

Nego, da ne davim više. Defetizam je zarazan, baš kao i ova prehlada što hara gradom ima već skoro mjesec dana. natjera te da si na rezervi, da na sve oko sebe gledaš negativnom dioptrijom i da zebeš pod jorganom brojeći ne ovce, nego one koji su otišli, ne bi li konačno zaspao. No, ne bih ja bio ja da ga ne neku foru još uvijek držim podalje od sebe. Uđe đubre potiho, šupački, kad mu se najmanje nadaš, uhvatiš okom neku vijest ili ti ode ne jetru neka budala koja je utripovala da govori u ime svih nas – i eto ti defetizma u mali mozak!

Ali, onda hoću izaći automobilom iz Zagrebačke, tu je, možda znate, promet tako postavljen da u neka doba dana ne bi čovjek iz nje na ulicu Petra Krešimira Četvrtog mogao izići satima, nego bi mu ostalo samo da kao tužno pseto gleda auta iz pravca Rondoa kako kao beskonačna gusjenica mile prema Aveniji. Sve je idealno postavljeno za „bezobzirne seljake, tranzicijske mrcine i kretene s balkanskim manirima“. Ali ne, tu na križanju Zagrebačke i Petra Krešimira IV (za manje upućene, nekadašnje ulice Husinske bune i Blagoja Parovića, a za najmanje upućene – kod zgrade Parkova), tu gdje čovjek naizgled ima najviše šanse osjetiti sve ono što izaziva instant defetizam, svaki dan se događa upravo suprotno, neki će reći – događa se čudo!

Simbol mira kod Petra Krešimira

Ničim izazvani, sudionici u prometu koji dolaze iz pravca Rondoa, puštaju one koji stižu iz pravca Zagrebačke uključiti se u promet, iako ih nitko na to ne tjera. Tamo gdje su sve institucije zakazale i tamo gdje nitko još nije našao iole logično rješenje za enormno nabujali promet, uinat svima njima i znakovima,  ljudi to rade sami od sebe.

Ispočetka se, što treba priznati,  malo sviralo i blicalo, ali sada ide kao po nekom tihom dogovoru, čak počinjem sumnjati da ima tu i telepatije. I empatije. Svejedno svaki put uljudno mahnem rukom i zahvalim se, pa dobijem istu gestu natrag. Tek rijetki, ali baš rijetki vozač upropasti inače  idealan nastup ljudi u koje se inače ne vjeruje, jer vozači su kod nas uvijek nekako na medijskom stupu srama, kao eklatantan primjer kaosa, drskosti i nepoštovanja regula.

I kontam, gledajući mjesecima, godinama, uvijke istu sliku na stom raskrižju – u inat tom prokletom defetizmu, još uvijek nas je ovdje i previše finih da bi si dopustili da se više igra s nama. Ratovi se unaprijed gube, kaže definicija defetizma, ali nikako ne počinju ako smo u većini i ni od koga potaknuti - simpatični, telepatični i empatični, baš kao na križanju Zagrebačke i Petra Krešimira. Četvrtog.