Tuđa neba, tuđa sunca
Da je više dobrote, bilo bi manje odlazaka
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Jednom sam, u rijetkom odmaku od dnevno-političkih slova koja u zemlji poput Bosne i Hercegovine lome nego ista ta slova u nekoj uređenijoj državi, napisao kako me umori ova napaćena zemlja. Bila je to za mene svojevrsna himna državi koja nema teksta u službenoj, nepamtljivoj himni.
I zaista, umori ponekad ova zemlja, koji bi svi da imaju i da ju istovremeno nemaju, koju bi da dijele i da spajaju. I jedno i drugo i na silu i na prirodan način. Umori ponekad ova zemlja, koja je, čini se, najljepša tamo gdje ju nije uspio dotaknuti čovjek jer, u zemlji kakva je BiH, čovjek mora često protiv sebe pa onda takav i protiv zemlje radi. Onda je u tome slomi, unakazi, usivi i isprlja. I potom je umori, baš kao što i ona umori njega od silnog koprcanja da smiri silne oluje koje joj ne daju mirno ploviti u nekakvu mirnu budućnost.
Udruga za povratak bavi se odlaskom
S vremena na vrijeme, smjenjujući se s crnim vijestima o neslozi i nemogućnosti dogovora, o nepopuštanju jednih i inaćenju drugih, o krizama i padovima, čitamo vijesti o iseljavanjima iz BiH. Iako je nemoguće imati službene brojke, one kojima se barata u javnosti, poražavajuće su. Tako smo mogli iščitati da je BiH napustilo čak 150.000 mladih. Iako se ne zna tko je to tako precizno prebrojao, govori se da su samo prošle, 2016. godine, zemlju napustile 16.653 osobe, odnosno 4.758 obitelji. U zemlji apsurda tako je normalno da se Unija za održivi povratak i integracije u Bosni i Hercegovini bavi, umjesto povratkom, brojanjem onih koji odlaze.
S druge strane, pokušava se umanjiti galama oko odlaska pa se ljudi ''plaše'' pričama kako ne teče med i mlijeko kad se ode, kako se preuveličava u brojanju i kako netko tamo podmeće brojeve kako bi napakostio nekome. No, na stranu propaganda i brojke, činjenica je da sve više ljudi diže sidro iz našeg nemirnog mora pa tamo, pod nečijim tuđim nebom i s nečijim stranim vjetrom u jedrima odlučuje ploviti kroz život.
''Znaš, nekako sam smireniji otkako sam odlučio otići'', kaže mi nedavno prijatelj koji je odlučio napustiti prilično sređen život i okušati sreću negdje drugo. Kaže, kako tamo nema što izgubiti a ovdje, siguran je, nema što dobiti. Rastužilo me s jedne strane što ćemo se fizički razdvojiti. No, s druge strane, bilo mi je pomalo drago jer sam pomislio kako će dobro biti imati tamo negdje nekoga u slučaju da i ja svoj brod jednom otisnem iz ovog uzburkanog mora.
Vrijeme za odlazak
''Postoji vrijeme za odlazak, čak i kada ne postoji mjesto gdje biste otišli'', napisao je Tennessee William, američki dramski pisac. Dodao bih kako uz to čovjek treba biti svjestan da gdje god da ode sa sobom nosi sebe.
Stoga ne bi trebalo žaliti one koji odlaze. Niti one koji ostaju. Čovjek ipak živi u sebi i iz sebe i to kako će sebe ostvariti da bude što bolji čovjek i što korisniji član zajednice treba podržavati. Jer, ako čovjek svojim pozitivnim djelovanjem, a odlaze samo oni koji žele živjeti punijim plućima nego ovdje, želi mijenjati svoje na bolje onda trebamo podržavati to da se svijet čini boljim. Ako se netko ne može ostvariti zbog ograničenja u našem okruženju, kojih, moramo priznati, ima na svakome koraku, ne treba mu stavljati novu prepreku i otežavati mu novim ograničenjem govoreći kako tamo negdje nije kao ovdje. A, ruku na srce, čini se kako nigdje nije kao ovdje.
Možemo mi govoriti izlizane utjehe kako sunce tuđega neba ne grije jednako kao ono s našega, ali danas je čovjek toliko napredovao, vjerojatno i previše, da mu je malo jedno nebo, a ako netko ima dovoljno velika i snažna krila, ne bi li bio grijeh sputati ga i podrezati mu ih pretvorivši njegov let u nesretno i zgrčeno lepršanje pod našim nebom i pod našim suncem.
Umjesto jadikovki kako mnogi odlaze i nemaštovitih i plitkih novinskih napisa kako ''u jednoj ulici gotovo svaka druga kuća je prazna ili u njoj žive samci'', trebali bismo, mi koji još nismo dali petama vjetra, pokušati onima sa željom da rašire krila omogućimo da i naše nebo bude dovoljno široko.
Odlasci radi reda, okova i ideja
U moru tekstova o odlascima navodi se i kako su neki jednostavno poželjeli više reda. Uzaludno su učili svoju djecu da cestu prelaze na pješačkim prijelazima i onda kad je na semaforu zeleni čiko za pješake. Uzaludno, jer neki stariji, navodno pametniji, moderniji i svjetskiji ništa od toga nisu poštivali. Netko je otišao jer je tražio red, a mi bismo, umjesto kuknjava o tuđem nebu, mogli biti komadić tog reda pa tako spriječiti barem jednu obitelj da ne ode zbog nereda. Možda je primjer banalan, ali jedna obitelj je svakako vrijedna.
Drugi su pak otišli jer su im smetali okovi u koje je okovana zemlja na svim razinama. Od mjesnih zajednica, preko općina, županija, entiteta i države toliko je isprepletenih, dobrim dijelom nepravednih, niti da se i najvještiji upletu i požele otići. Mi bismo mogli, umjesto kuknjave o tuđim suncima i zimama, mogli prerezati jednu nit i umišljene vladare prizemiti i upozoriti da ne postoji vladanje na ovoj zemlji, pa tako spriječiti još jedan odlazak. Možda je i ovaj primjer presmion, ali je nam je, barem bi trebao biti, svaki (naš) čovjek važan.
Trebali bismo, umjesto osuđivanja ideja i savjetovanja kako je bolje ne talasati i ići niz dlaku svim sferama društva, potapšati po ramenu nositelja ideje, ponuditi mu se u realizaciji, a ne biti nijemi promatrač i poluglasni odmahivač rukom. Sjetimo se samo kako se volimo dičiti svojim velikanima tražeći čak i mrvicu nečijeg korijena koja bi ga mogla povezati s nama i našim krajem.
Na kraju krajeva, kako je poručeno Korinćanima, naša zemaljska kuća je ipak šator, a vječna nam je kuća na nebesima. Ako se potrudimo biti dio reda, pomoć pri premoštavanju niti ili poticaj za ideju, bit će nam sigurno i lakše biti stanarom te vječite zgrade.
Veliki Johann Wolfgang von Goethe kaže kako čovjek vidi u svijetu ono što nosi u srcu. Kad bismo mi dobrotom izmijenili svoja srca, u njima bi bio veći svijet i, siguran sam, da je malo više dobrote u ovoj umarajućoj, napaćenoj zemlji, bilo bi manje odlazaka.
