Burek sa zeljem

Dajmo im da uče!

Jer šta da vam drugo kažem ako niste u školi usvojili 'theoria sine praxi, sic ut rota sine axi'. Je li, znam i ja bacat floskule.
Kolumna / Kolumne | 18. 12. 2024. u 08:15 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad sam ja išao u školu, nas su prvo učili slova, skupove i računanje, pa nas učili 'how to find a bus station', učili nas 'Was Elke Spöck glücklich machts', učili su nas (onim malim pilicama da se ne porežemo) kako izrezat daščicu, učili su nas kako preskočit kozlić, učili nas VUK-da voda u kiselinu ne smije... Učili su nas doduše i nekakvim stazama Revolucije, no ispostavilo se da je to bilo malo prenategnuto, barem prema onome što su odrasli radili.

Kad sam bio malo stariji bila je i nova država, umjesto one sa stazama... i kad smo došli do jure, trijasa i ostalih stvari iskopanih iz zemlje, od modre galice i natrija (ono bijelo spužvasto je baš strašno bilo, pogledaš ga krivo, zapali se), preko zemnog plina, ugljena ili 'ede, bibe, lude, post mortem nula voluptas' (mislim na filozofiju, iz latinskog smo isto učili isprazne političke šupljake kao na onim stazama, tipa da 'historia magistra vitæ est')... U biti, srednja škola su bile ili stvari iskopane iz zemlje, ili izmišljene stvari, poput imaginarnih brojeva.

Kad sam došao do fakulteta, to je ona škola što je u pravilu sam financiraš tezgama sa strane, da kupuješ preskupe knjige profesora koji te ucjenjuje što potpisom što kasnije potpisom pored ocjene, počeli smo učiti neke konkretne stvari, tipa roto-tisak, ili novi mediji, što je tad u pravilu bio ponajviše teletekst, tek kasnije se proširio Internet. Učili su nas lijepom izražavanju, ulozi Kissingera ili Brežnjeva u modernom društvu, učili su nas o Crvenim Kmerima i tad je prvi put iz sjene izišla Al-Qaeda pa smo dosta vremena potrošili i na ekstremizam. Učili su nas i neke suštinske stvari, primjerice kako i zašto su se Humbert i Cerularije posvađali pa danas imamo kršćanskih denominacija na pasja preskakala. Bitne stvari koje su možda bile malo i staromodne, da to kažem s izrazitim eufemizmom. 

Oduvijek je Ivica bio Kičmanović

Činjenica je da ni tada nastavni kadar nije živio dobro i kvalitetno kao ostali radnici i pregaoci, ali barem su imali dostojanstvo, bili su gospoda, a i nerijetko bi se ispod stola poturio kakav ceker suhog mesa, domaćeg sira ili školjka domaćih jaja.

Učilo je mene i klavir, dobrotu profesorice Prusina nikad neću zaboraviti, učilo me gitaru i Jozo mi je i danas dobar frend, makar sam tu već bio osrednji đak, učilo me secirati žabe i gledati spermu od bika na mikroskop, hehe, Đuro i njegove krvne stanice kao krooofne, oni imaginarni brojevi imali su i izmišljeniju braću, tako me bar učio Srebrenko, od Zlatka Lagumdžije dobar drug (nije mu pravo ime Srebrenko)... ali kad gledam iz današnje perspektive, ne vidim baš neku ekonomsku računicu tih dobrih ljudi, više da je u pitanju bilo zadovoljstvo nastavnika koji su imali pristojan život, mogli od prvog do prvog, pa su imali potrebu učiniti svijet boljim, zarad eto da se oni navečer osjećaju bolje.

Danas, kada i sam živim pored profesorice (ne zamjerite mi stoga mrvicu emocionalne uključenosti, ali ona je voljena profesorica među svojim đacima), vidim da danas ti ljudi koji bi trebali učiti nove generacije i nemaju baš zadovoljstvo življenja kao oni što su nas učili. Kažem, ni tada problem nisu bile pare, para nikad nije bilo, ali u svemu ostalome, oni koji uče nove generacije su građani drugog ili kakvog nižeg reda.

Najprije, nema sumnje da su novinari nakon rata postali vreća za umno i tjelesno boksanje, ali što su tek profesori postali društvena kategorija što od prvog do plaće iščekuje, od plaće do sredine negdje plaća račune i onu preostalu polovinu smišlja kako da iskemija opet do prvog, ali u većini slučaja to je uzaludan, alekmičarski trud.

Šta je dječak pitao zmaja?

Kažu da djeca ne znaju osnovne stvari kad iziđu iz učionica, ali ja odgovaram da čak i prokletu kredu kupuju nastavnici i profesori sami, jer pored količina toalet papira i impulsa koje Vlada plati godišnje, nema dovoljno ni za čestito pakiranje kreda.

Kažu da su utoplili škole, ali u stiropolom (nije stiropor, riječ je o alkoholnom sastavu, toga se bar iz škole sjećam) ograđenim školama na kraju se djeca griju struganjem dlanova i puhanjem u šake, jer i na tome im zakidaju. Snalaženje ravnatelja škola, varanje, petljanje, kemijanje iz šupljeg u prazno radi osnovnog grijanja samo je vrh piramide problema s kojima se škole susreću. Evo ja ne znam da je većina djece u našim školama uopće vidjela veliki kutomjer ili šestar... a tek one pilice što režu daščice... vi se onda razbacujte pričama o STEM oblasti, nemaju čak ni stolariju da uče.

Kažu im opet da su dobro obučeni jer im ne fali novca, pa moja Marija, problem što si ti loše odjevena je u nedostatku stila, a ne u novčanoj sposobnosti da kupiš krpice, a Adnan, a pobogu, njemu kao ni meni ni Svevišnji nije podario Bog zna kakav početni izgled, a neke stvari jednostavno riješiš utopljavanjem, to jest, pokriješ fasadom da se ne vidi koliko je nutri problema.

Kažu im opet da ne rade ništa, a ja onda ne znam gdje ode dobar dio mojeg obiteljskog proračuna koji se potroši na CD-e (jest, ne kaže se CD-ove, mene su i to naučili sretni nastavnici) i silni toner, a da o papiru za školske projekte ne govorim. Ne vide, tako je, to kad nastavnik i profesor sjede kući u trpezariji i bulje satima u planove i pripreme... jeste, s godinama se nauči dosta toga naizust, ali ne nauči se od gledanja u plafon. I ja svake godine pišem isti prilog o godišnjicama zločina, o obilježavanjima raznih znajačjnih datuma, ne zato što se naučilo, nego zato što ministri ne rade ništa osim prepucavanja priopćenjima i presudama za koje se kasnije ispostavi da su u startu bile nevaljane, nepotpune, nedorečene.

Neki dan bila obljetnica nabijanja na kolac kod Ive A.

Dragi Adnane (na ti jer smo braća po zajedničkoj izočnosti ljepote) i draga Marija (na ti jer smo išli u iste razrede, samo izgleda da sam ja malo bolje slušao na nastavi)...

Imate savršenu priliku učiniti obrazovanje kvalitetnim poput južnokorejskog ili japanskog. Znate li uopće da su to još prije malo više od pola stoljeća bile jednako siromašne i razorene zemlje kao mi danas?! Ali njihovi političari nisu radili harakiri na vlastitoj naciji i potomstvu, nego su teške trenutke, masovno iseljavanje i nepostojanje industrije iskoristili. Čuj iskoristili?!

Radna etika prosječnog dalekoistočnog političara podrazumijeva da nema prepucavanja sa sindikatima u medijima, polusuvislim priopćenjima i nadmetanjem koeštae rek'o. Kada radnik (bilo koji, ne dakle samo profesor) u Seoulu iziđe na ulicu i galami da mu je mala plaća od četiri milijuna wona (to ti je između tri i četiri prosječne plaće u našoj Zapadnoj Njemačkoj od entiteta), onda političar ne da se ne protivi i nastoji da mu poveća mjesečna primanja, nego smišlja način da mu pored toga smanji i satnicu. Obično pod nekim blesavim izgovorom, kao u Japanu što su ukinuli jedan dan rada da bi radnici 'vodili ljubav'?!

Obrazovna politika na Dalekom Istoku podrazumijeva da djeca imaju kući Nintendo s mišem i tipkovnicom, ne kao ovaj u nas što jadni roditelji kupe samo zdva đoistika. Obrazovna politika podrazumijeva još veći broj zaposlenih u školama, jer djeca trebaju biti u malim i dobro uvezanim skupinama, da su slobodna postavljati pitanja, razumjeti kako stvari funkcioniraju 'und Was macht einen Mann glücklich' jer ako s tog malo njemačkog ode potražiti odgovor negdje drugdje, pronaći će gdje vas dvoje griješite.

Zdravstvena politika na Dalekom Istoku je značajno izdvajanje za školsku kuhinju I UTOPLJAVANJE, pritom dajući djeci dovoljno rozberija (ne pite od malina, nego računala) da djeca sama istražuju kako unaprijediti taj sustav kad oni porastu.

Politička etika na tom prokletom Istoku nije da se sindikatu prijeti, da im se izruguje smiješnom matematikom od dva posto, da im se računa postotak jednokratne bonus pomoći. Priča da su djeca na ulici je na vašu sramotu, jer djeca bi u nas bila na ulici sve da im je dnevna nastava osam sati, jer tehnički (opet vidim da vi niste baš slušali u školi) sposobnost ljudske koncentracije ne prelazi nego tri sata dnevno, sve ostalo su dodatne aktivnosti za koje se i učitelj i učenik moraju posebno motivirati, igrom, slatkišima i drugim stvarima koje izazivaju Pavlovljev učinak kondicioniranja.

Čovječe, ali vi baš niste pazili kad ste išli u školu! Možda i vas dvoje da ponovno školu upišete, da uvrstimo i to u kolektivni, da se organizira za Adnana i Mariju večernja neka školica pa pilicu u ruke, pa onaj mali rječničić za latinski, pa kajdančicu pa tatetito prva, druga, treća, čet'ta... Ja sam uvjeren da bi većina nastavnog osoblja u Hercegovačkoj besplatno vas tutorila, ako biste pokazali volju da bar u ovoj poznijoj dobi naučite šta ste propustili u najmlađoj dobi. Jer šta da vam drugo kažem ako niste u školi usvojili 'theoria sine praxi, sic ut rota sine axi'. Je li, znam i ja bacat floskule.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close