Pokloni se
Darivanje bez umotavanja
Tekst članka se nastavlja ispod banera
''Ljubav je ono što se čuje u sobi kad na Božićnu večer prestaneš otvarati poklone i samo slušaš''. Definicija je to jednog sedmogodišnjeg dječaka koji je pokušao odgovoriti na pitanje koje nas oduvijek muči. Od onih najranijih dana kada mislimo da je ljubav koju imamo u tom trenutku najveća i najneprolaznija na svijetu do onih ozbiljnih, dubokih šutnji u kojima na tren možemo osjetiti kako nad nama kuca neko nevidljivo veliko srce.
Definicija je to i Božića, koji bi (u) svakome od nas trebao početi upravo onda kad prestanemo odmotavati darove od kojih nikako ne možemo pobjeći i kad u šutnji osjetimo da je ipak nekako drugačije oko srca i da ono, i samo nevidljivo, hvata nečujni ritam s onim Nevidljivim Srcem.
Upleteni u žurbu
Iako je riječ o naizgled običnim dječjim riječima, veliko je to iskušenje za sve nas. Kako se otrgnuti od glavnog aduta potrošačkog društva i ne pretvoriti Božić u dane umotane u šarene papire, pitanje je koje ćemo samo na trenutak postaviti sebi. Od njega i od pravog odgovora će nas odmaknuti žurba za što boljim namirnicama, što šarernijim omotima, što sjajnijim kuglicama... I upleteni u žurbu da nam ugođaj za ljubav bude što udobniji i ljepši, izgubimo niti, pa tu ljubav na kraju otipkamo u hladni ekran što svjetlijeg telefona.
Američki novinar Eric Sevareid rekao je kako je ''Božić sve dokle god znamo u našim srcima što bi Božić trebao biti''. Pitanje je samo napravimo li mi dovoljno mjesta u sebi za Božić ili ga čekamo samo kako bismo sve drugo ostavili po strani – i daljine, i poslove, i najprizemnije brige. Božić koristimo kao ispušni ventil mažući se maskama zajedništva, darivanja i radosti dok u stvari sve pretvorimo u jednu žurbu užurbaniju od svih drugih žurbi s kojima se utrkujemo tijekom godine.
Teško ćemo zamisliti Božić bez šarenila. Kukat ćemo kako su nam gradovi neokićeni, mračni i prljavi. Nećemo se sjetiti da sivilo tih ulica nismo pomislili ušareniti onda kad nije bilo kalendarsko vrijeme za to. Jer, kako smo pročitali, Božić je onda kad je u našem srcu Rođenje. A onda, naše srce od naših nogu, ne stigne zakucati nekim drugim ritmom.
Čovjek ima samo ono što daje
Ako se držimo one izreke da čovjek ima samo ono što daje, bilo bi mudro od nas darivati sebe. Jer samo onda tako i postojimo. No, primorani smo u opipljivom svijetu darivati opipljivo i sve što treba ostati neopipljivo pretvorimo u materijalno jer ne znamo više na drugačiji način kušati sebe, druge i svijet oko sebe.
Nažalost, kako svijet raste tako postaje svijet sve više željenja, a sve manje mogućnosti, pa su razočarenja sve veća, a najveća radost pretvori se u tugu jer često ne možete nekome priuštiti ono što želi. Ni sami ne znajući, odgajamo se tako u društvo koje mora imati i koje ne smije ne dati. Pod jelkama mora biti šareno i veselo, krupno i teško, ''pogođeno'' kao da baš najveća tajna znači samo to – umotati želju u papir.
Ono što će nam Božić biti ove godine, trebala bi nam biti cijela godina. Poklon u kojeg se razočaramo ovog Božića neka nam bude najveće razočarenje do sljedećeg, a naš dar neka budemo mi. Bez umotavanja.
