Deklaracija o jeziku – Stvar je u tome što mi različito pišemo budućnost

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ispast će opet u nekom našem izvitoperenom antifašizmu – a sve su nam vrijednosti izvitoperene, pa i one najsvetije – da je onaj tko je nepomičan na (već zaboravljenu) Deklaraciju o jeziku fašist, da radi na mržnjama i podjelama i da mrzi i dijeli.

Činjenica je da smo još jednom natopili krvlju zemlju koju dijelimo jedni s drugima i otimamo jedni od drugih, igrajući se neke naše Knjige postanka, upravo jer smo željeli još jednom dokazati da smo drugačiji. Činjenica je da smo tad imali zajednički jedino jezik razilaska.

U međuvremenu smo, želeći pokidati sve veze, izoštravali razlike da bismo se njima dičili i izoštrili ga na različitosti. Od tada, razumijemo se mi, ali nemamo razumijevanja jedni za druge.

Ne trebaju nam prevoditelji, ali smo se, uz vječitu borbu tko je glavni i stariji narod, tko je od koga potekao i tko je što kome oteo, izborili da u svoje jezike uvučemo što više razlika.

Izbacivali smo ono što je nametnuto pa čak nekad i ono svoje jer nam ga je, u vječitoj paranoji ovih prostora, netko uzeo i učinio svojim. Gurali smo potom u jezik sve što treba i ne treba, a iz njega izbacivali sve ono što nas može približiti drugima. U međuvremenu smo govorili samo zajedničkim jezikom mržnje i različitosti, svjesni da, uz govore koji skrivaju bogatstvo lijepih razlika, govorimo slično a vidimo različito.

Kad je u pitanju jednačenje jezika, svi dobro znamo da recimo mi u BiH još nismo prešli fazu razdvajanja i da se ona nekadašnja BiH, koja je u silnim simbolima prošlosti više puta pokazala kako se ne može nego kako se može, trenutno nalazi u fazi najgore lešine, živa raspadnuta. Najbolji je to primjer, a BiH je kad je u pitanju najgore uvijek prva, kako se, unatoč razumijevanju ne govori jednim jezikom i kako nema razumijevanja. Ni razuma.

Politička mašinerija je, naravno, i to bogatstvo, pretvarajući se da ga poznaje, iskoristila za orazlikavanje i ''jezičnih'' radnih mjesta, pa iz jednog ureda stižu priopćenja na tri jezika i dva pisma. Druga je stvar što ta tri plitka pisma ne piše jedna osoba koja bi poznavala svih pet razlika. Jer, budimo iskreni, danas klinci u Federaciji BiH znaju više šifriranih skraćenica koje im olakšavaju život a petljaju i otupljuju jezik, nego što znaju ćirilicu.

Deklaracija o jeziku, koja se u našim javnostima i istinama, dijeleći naše javnosti po tko zna koji put i namećući nam istine po tko zna koji put, došla je u prilično nezgodno vrijeme kad se na našim tlima ne prima još uvijek ništa doli straha od drugoga. Jer, nisu nama problem jezici, problem su nama savršeni ritmovi osveta u čijim krvima zaplivamo svako malo jer nikako ne uspijevamo živjeti različitosti i prihvatiti ih iako su nam puna usta toga kako ovakvih ljepota nema nigdje na svijetu. Samo da nam je pameti. A one se obično prosipaju tamo gdje ne treba.

Trebalo je deklaracijske vijuge usmjeriti na to da niti jedan od naših jezika ne odumre pod najezdom komunikacijske šutnje i mucanja kojima se zapljuskuju oni što im ostavljamo jezike u naslijeđe ili podignuti glas protiv nebuloza i nepravdi koje godinama zidaju oni što lupetaju jezicima s raznih govornica.

Ovako, proglas o jeziku ispada još jedan mlaki poziv na prisilno ujedinjenje iako ovih dana na svim jezicima obilježavamo početke razjedinjenja i isticanja razlika. Problem nije u jeziku, stvar je u tome što mi različito pišemo budućnost.

Ako Deklaracija negdje i nađe mjesto u ovom Svemiru raspadnutih pravila i da se poput nekada zastava, svežu jezici, zna se u što će razvezati. U mržnji će da završi, u mržnji će završiti, u mržnji završiće.