Djeca naša svagdanja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon svake tragedije u kojoj stradaju djeca društvene su mreže preplavljene izrazima sućuti, nježnim statusima, dirljivim porukama. Jeste li vi uopće pri sebi? Dva desetljeća zaboravljate tu istu djecu, važniji su vam kanali, izborne jedinice, kladionice, srebrenički lokalni vladari, a ako ste tako kratkotrajnog sjećanja, nad izgorenim Bingom ste cmizdrili više nego ovaj put nad djecom.

Šta mi je? Jesam li ja lud?

Pa otprilike jesam lud. Od bijesa. Dva desetljeća županija u kojoj pišem ovaj tekst nema obiteljski zakon, navodno nema novca. Novca pritom ima za stotine nekih naknada zastupnicima, strankama, sjećaš se ono kad se obnavljalo HDZ i SDA, majke ti, u najmanju ruku kao da je riječ o ljubuškim ilirskim gradinama ili tvrđavama hercega Stjepana Kosače.

Lud sam ja jer ću vas podsjetiti da se do unatrag koji mjesec markica plaćala za djecu, dok su istodobno milijuni konvertibilnih maraka ulupani kao uskršnja jaja u lokalne bolnice, paušalno, bez ikakve kontrole gdje novac ide i zašto se dugovi nemilice povećavaju. Dok su istodobno davana obećanja da će opet i opet i opet. Dok su istodobno radi domaćih bolnica oproštena višegodišnja dugovanja i dijelu sarajaveskih neplatiša doprinosa, jer ne možeš žmiriti na lijevu bandu, ako ne žmiriš i na desnu (bandu – čitaj po hercegovački ‘stranu’, ma čitaj i ‘jaliju’, čitaj, brate, kako hoćeš).

Lud sam ja kad kažem da je panika prava ispala oko kladionica – naših vitalnih nacionalnih interesa, koje nemilice rade u neposrednoj blizini osnovnih i srednjih škola, uče ih kako da sutra postanu ovisnici o kockanju – da, službeno, Hercegovina ima ustanove koje se bave ovim što vi prešućujete dok zatrpavate društvene mreže kofol cmizdrenjem nad stradalom dječicom.

Jeb*o ja ludog sebe, skupa sa slikom svojom

Kako neću lud biti. Dječji doplatak koji UNICEF zagovara... Znači, da vam prvo ispričam što je Unicef. Unicef, to vam je nešto kao stranka, samo globalno, ono kao Europska puĆka stranka, samo globalno, globalno, dakle, u čitavom svijetu, ne samo kod nas, i taj Unicef ti zastupa prava djece. Razumili? ‘Ajmo dalje.

Dječji doplatak kojeg taj UNICEF zagovara je otprilike na razini 14KM po djetetu. Što može roditelj s 14KM mjesečno, može dvije pamučne majice kratkih rukava kupiti, one što ih dijete podere čim igra lopte (igraju li djeca lopte uopće više?!?) ili može nešto manje od 10 kruhova kupiti, otprilike koliko i litara mlijeka, može dva dana vozarenja platiti, ako mu se dijete školuje u Mostaru... Uglavnom, znači, ne može s tim novcem skoro ništa. Ne može kupiti udžbenik u školama kojeradepremahrvatskomeplanuiprogramu, ali u dva desetljeća postojanja Bosne i Hercegovine u luđačkoj košulji nije bilo novca za tu mizeriju, i već postoje naznake da i dalje nema novca za tu mizeriju. Uzmite novac od sebe, bolan, prodajte passate i audije i škode i volva... Kupite si autobus.

Jesam ja lud kad vas podsjetim da ne trebate vaš glas za djecu potrošiti na društvenim mrežama, nego na listićima i kutijama, svake dvije godine bira se budućnost djeci i gdje ste tada? Cmizdrite li tada nad sudbinom nevine dječice stradale dok su autisična čuvala stoku, dok su ugušena jer su puno plakala, dok su sustavno zlostavljana u školi i na dvorištu prije nego su si muku sama odlučila skratiti.

Nemojte mi samo cmizdriti o djeci

Vi pojma nemate kako je boriti se za djecu, nap*čite se po zadnjim sjedištima bez kontracepcije, ne muče vas skupe liječničke procedure, također nisu uračunate u zdravstvenu zaštitu... Jeste, pa naravno da pričam o Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji. Jeb*o vas i HDZ i SDA i svi koji su ikad digli ruku protiv tog zakona, zbog njih je i Zakon o roditejstvu mrtvo slovo na papiru, zbog toga onaj tko žarko želi imati djecu i ne cmizdriti o njima i ne žaliti se na njih ne može, a šta vi, vi kažete: “Samo se opustite, dat će Bog!”

Nije do Boga, do vas je, i do vaših glasova koji se umjesto u glasačke kutije razbacuju po fejsu i tvitu i guglu i tako dalje i tako bliže... posvuda po world wide web. Samo ne Đe treba.