Dragan Čović: Najsretniji čovjek na svijetu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Malo je onih što u Bosni Hercegovini, ako ih uopće ima, svakog jutra čitaju novine sa radošću i veseljem sa kojim to radi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, Dragan Čović. Novine su kod nas, mahom, grozne – kako zbog onoga o čemu pištu, tako i zbog toga kako se u njima piše. No, sve su to detalji o kojima Čović ne vodi računa. Njemu su i važne i dobre, jer može već do sedme, osme stranice, kada otprilike završava rubrika unutrašnje politike, vidjeti ko je sve prethodnog dana napravio ili izjavio nešto njemu u korist. Tek ponekad zastane, malo podigne pogled, zamisli se na tren i izračuna donosi li mu ono što je upravo pročitao kratkoročnu ili dugoročnu korist - ili, ipak, i jednu i drugu.

Pri tome, ne vesele njega istupi stranačkih kolega, predstavnika HNS-a, Andreja Plenkovića ili popustljivost slabašne, jedva žive unutarhrvatske opozicije, već, sasvim suprotno, osjećaj ugode mu izazivaju riječi i rečenice bošnjačkih partnera iz nužde, odnosno političkih protivnika – preciznije: neprijatelja – iz samozvanog građanskog bloka i stranaka koje se često i neutemeljeno nazivaju lijevim.

Zaista, teško je - nije nemoguće, ali traži vrijeme i odgovarajuću opremu - izmjeriti ko u ovom trenutku više produžuje Čovićev politički život, čineći ga nacionalnim liderom koji izbore može izgubiti ako jednog dana eventualno umre, a prije toga ne progura zakon prema kojem se za pozicije u izvršnoj vlasti može kandidirati svako čiji smrtni list nije stariji od deset godina.

Čudesna je zemlja Bosna i Hercegovina, jedna od onih malobrojnih u kojima se neispunjena obećanja ne broje, nikakvu ulogu ne igra začuđujuće brzo gomilanje velikog bogastva i ništa ne znači uvođenje sistema zapošljavanja u kojem se po profesiji može biti, recimo, zet Dragana Čovića.

Ništa pod kapom nebeskom od onoga za šta se zalagao i što je najavljivao, Dragan Čović nije napravio: Hrvati u BiH imaju svoju federalnu jedinicu koliko i Dervo Sejdić i Jakov Finci; Mostar je stolni hrvatski grad u istoj mjeri u kojoj je se gradom može nazvati neko područje na kojem su zadnji izbori održani još dok se Edin Džeko navikavao na igranje u Wolfsburgu; izborni zakoni i pravila onakvi su kakvi su bili kada je Željko Komšić biran za člana Predsjedništva BiH...

Nemaju, je li, dosadašnji glasači HDZ-a razloga da opet, naredne godine, naprave isto što i svake ranije izborne: ponesu ličnu i čim uđu na biračko mjesto zaokruže Dragana Čovića. No, upravo će to uraditi, zahvaljujući ne jednoj, već cijelom nizu stranaka sa sjedištem u Sarajevu: od SDA, pa do GS-a, partije čiji lider Reuf Bajrović ima više minuta u televizijskom prime timeu, nego birača.

''Od bošnjačke strane se očekuje da pomogne Hrvatima da imaju autentične predstavnike u Predsjedništvu i domovima naroda. Ja sam kazao što je moguće s moje strane: nikakvih novih etnički baziranih entiteta, nikakvih priča o podjeli BiH niti referenduma. Ako smo sva trojica spremna na te stvari onda idemo napraviti te korake. Mislim da ta spremnost postoji'', izjavio je tokom boravka u Mostaru i susreta sa, kako se već nazivaju, regionalnim liderima, predsjednik SDA, Bakir Izetbegović.

Dragan Čović mu je, istina, odmah replicirao, kazavši: ''Netko bi dozvolio da Hrvati imaju svoje predstavnike, ako bi… Pa tko može dozvoljavati da Hrvati imaju svoje predstavnike, svoga člana Predsjedništva, svoje predstavnike u domovima naroda. Tu je problem. Još uvijek netko vjeruje da može birati umjesto drugih.  Ja uvjeravam da ne može. Spremni smo tražiti minimum kompromisa da izađemo iz tog''.

Jezik politike – i to ne samo kod nas - je takav da se umjesto jedne, dvije važne rečenice, izgovori još set onih koje, u suštini, ne znače ništa, ali dobro dođu da se amortizira potencijalno nezadovoljstvo baze. Kada takve odbacimo, ostaju one što svjedoče o, ako ne postignutom, onda poprilično izvjesnom dealu između Izetbegovića i Čovića. Prvi je, naime, rekao: ''Od bošnjačke strane se očekuje da pomogne Hrvatima da imaju autentične predstavnike u Predsjedništvu i domovima naroda. Ja sam kazao što je moguće s moje strane: nikakvih novih etnički baziranih entiteta, nikakvih priča o podjeli BiH niti referenduma''; a drugi dodao: ''Još uvijek netko vjeruje da može birati umjesto drugih.  Ja uvjeravam da ne može. Spremni smo tražiti minimum kompromisa da izađemo iz tog''.

U prevodu, minimum kompromisa plus spremnost na pomoć minus odustajanje od novih entiteta, jednako je: nova, domainantno hrvatska izborna jedinica iz koje će, naravno, kao pobjednik izaći Dragan Čović – jer možda nije dobio sve što je tražio, ali jeste više nego što ima - no ni Izetbegović neće biti poražen, pošto se u Grudama ili Novoj Biloj za SDA svakako glasalo koliko i za predsjednika Filipina.    

Nije, međutim, Izetbegović jedini garant svijetle budućnosti Dragana Čovića. U njenu izgradnju su se, u roku odmah, uključili i predstavnici opozicije, čineći sve što je u njihovoj moći da izazovu opću mobilizaciju među bh. Hrvatima, te na podršku HDZ-u navedu i one kojima to baš i nije bio prvi izbor. Najglasniji među onima što nemaju dovoljnu ruku za donošenje odluka u parlamentima ili nemaju ni jednu, ali se kurče kao da im boba fali za većinu, lijepo su, svojim riječima, poručili da im je sveti cilj onemogućiti izbor HDZ-ovog kandidata za člana Predsjedništva. Brzopletiji su već i našli zamjenu za Čovića: Željka Komšića!

Naravno, jedini mogući način da se to dogodi je onaj već oporobani: da Bošnjaci, zahvaljujući brojčanoj nadmoći, izaberu i njega i Izetbegovićevog nasljednika. Efekat će, desi li se to, biti navlas isti kao i prošli puta - nakon dva Komšićeva mandata Dragan Čović je bio jači nego onoga dana kada je bivši Lagumdžijin kadar pobijedio prvi puta.

Teorijski je, dakle, a u Izetbegovićevom slučaju i praktično – jer se ne može kandidrati treći puta za redom – moguće da izbore za kolektivnog šefa države izgube i Čović i neko od kandidata iz SDA. Dovoljno je, tek, da se izbori održe prema dosadašnjim pravilima i da sadašnja opozicija pobijedi SDA u nacionalizmu. No, to je, ovo prvo, malo vjerovatno: čelnik HDZ-a je, da ponovimo, spreman „tražiti minimum kompromisa“, a Izetbegović „da pomogne Hrvatima da imaju autentične predstavnike u Predsjedništvu i domovima naroda“.

Dogodi li se, ipak i nekim čudom, suprotno, opet će, samo sa manjom odgodom, profitirati HDZ i SDA. Montiraju li Bošnjaci i nekog novog Komšića i bošnjačkog člana Predsjedništva, a u njega, što je poprilično izvjesno, kao predstavnik Republike Srpske uđe Milorad Dodik, kriza će poprimiti epske razmjere, a vlast dobiti čvrsti opozicijski savez Čović – Izetbegović. Onaj protiv kojeg već na narednim izborima niko neće imati nikakve šanse, pogotovo tamo gdje je domaćin nedavnih hercegovačkih susreta i u redovnim okolnostima dobijao podršku kakvu ni u najboljim danima nije uživao Aleksandar Lukašenko.

Sve, dakle, što Dragan Čović treba nastaviti raditi u ovom trenutku i godinama koje dolaze jeste da čita novine. Čisto da vidi ko mu sve i kako produžava mandat do dužine Titinog.