Drugo lice Hercegovine

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Čini mi se da Hercegovina danas više nego ikad i žilavije nego ikad živi izvan Hercegovine, u jeziku, piću i mirisima što se šire po bauštelama i predgrađima velikih europskih gradova nego u nijemim i gluhim mahalama našeg djetinjstva i odrastanja“, rekao je pisac, novinar i scenarista Ivica Đikić.

On, Đikić, rođen je Tomislavgradu dovoljno davno da, kada govori o Hercegovini, bilo da je riječ o onoj prije ili ovoj sada, zna šta govori.

Danas, osmog decembra, negdje oko devet sati navečer, u Puli, u Hrvatskoj, završit će, da tako kažemo, jedna Hercegovina: ona o kojoj se, uglavnom, ne govori dok se o svakoj drugoj galami.

Poznata je to i stotinu puta ponovljena priča: za sve loše upravo u toj istoj Hrvatskoj, a može i šire, krivi su – Hercegovci. Ispada tako da bi problemi nestali, ako bi ih i bilo, samo kada bi ta Hercegovina, a može i Bosna, zašto da ne, bile negdje oko Australije.

Pri tome, Hercegovine kao mediteranskeregije ima samo u imenu Bosne i Hercegovine. Kao nekada jedinstvena cjelina na području od Konjica do Neuma i od Tomislavgrada do Trebinja, ona je presječena sa dvije granice – jednom ozakonjenom, onom između dva entiteta i jednom nevidljivom, uspostavljenom nakon sukoba Bošnjaka i Hrvata.

Niti jedne od te dvije Hercegovine nije, od ponedeljka, pa evo do danas i večeras, bilo na Sajmu knjiga i autora u Istri. Jeste, međutim, bilo neke druge, ni nalik onoj koje ima i onakve kakva bi mogla biti.

Ponekad je, ne često, ali se zna desiti, lako sa našom prošlošću. Naravno, ako nije riječ o onoj od krvi i tla. U boljoj prošlosti Hercegovine su Aleksa Šantić, Antun Branko Šimić, Mak Dizdar, Dušan Vukotić, Fadil Hadžić, Zuko Džumhur, Vergilije Nevjestić, Mirko Kovač, Izet Hajdarhodžić... I tako dalje i tako redom.

O njima se, međutim, nije govorilo u programu pulskog sajma, nazvanom „Hercegovina čita“. Da jeste, moralo bi se govoriti dugo, jako dugo i ne jednom, ove godine, već toliko da neki od već  sredovječnih pisaca Hercegovine, čak i ako uhvate duboku starost, za života ne dočekaju poziv za predstavljanje u kontekstu koji ih je formirao i odredio.

Program „Hercegovina čita“ začet je idejno u Woodstocku na našem, na West Herzegowina Festu u Širokom Brijegu i u njemu zamišljen kao program u kojem se i čita, ali se i gleda i sluša i traži puta onako kako ga je jednom, davno, tražio Zuko Džumhur:  „Kada sam pošao na ovaj put, na ovo svoje hodoljublje po Hercegovini, dugo sam tražio zemljopisnu kartu, pravu zemljopisnu kartu. Onda sam se sjetio samostana Humac kod Ljubuškog i svojih prijatelja prof. Bonacija i doktora Leonarda. Tu sam u samostanu Humac naišao na prvi muzej u Bosni iHercegovini osnovan 1884. godine, četiri godine prije Zemaljskog muzeja u Sarajevu. I tu sam naišao na kartu rimskih puteva po Hercegovini...“

U starim su kartama, onim što ih se zaboravlja, putevi kojima se najlakše ide i upute kako jedan veliki dio BiH izvesti, pokazati i vratiti na način kojeg vrijedi pamtiti.

Govorilo se, dakle, punih pet dana i noći u Puli o Hercegovini kroz niz umjetnosti i preko njenih umjetnika koje možda dijele generacijske razlike, ali sigurno povezuje izvrsnost, bez obzira čime se bave, kako se zovu i jesu li na put krenuli iz Mostara, Trebinja, Širokog, Zagreba...

U programu „Hercegovina čita“, učestvovali su: Marko Tomaš, Almin Kaplan, Elvedin Nezirović, Đelo Hadžiselimović, Vlaho Bogišić, episkop Grigorije Durić, Bobo Jelčić, Goran Bogdan,  Sergej Trifunović, Mario Knezović, što sam, što u paketu sa Zosterom, dok je Hercegovinu pokazao Bosanac – Safet Zec.

U nas se, pogrešno kao i obično, vjeruje u jednostavnost identiteta i njihovu zadanost. Zec je rođenjem Bosanac, a umjetnošću i Hercegovac, pravi, iz Počitelja, čije je kamene kuće stavio na svoje slike, a slike iz Venecije onda donio u Istru, da djelom pokaže na šta je mislio kada je govorio o umjetnosti koja ljude čini boljima.

Zahvaljujući budalama čudnoj, a svim drugima prirodnoj vezi Sajma knjiga u Istri - velikog, dugogodišnjeg i važnog kulturnog događaja - i West Herzegowina Festa, u Puli se pričalo o hercegovačkoj kulturi, ali ne tako da se priča završi, već da ostane otvorena za dugo putovanje duhovnom mapom kraja o kojem se govori malo, a kada se govori, onda se najglasnije šuti o najboljem.

Ta tišina nije ugodna, ma koliko se mi navikavali na nju, praveći se da smo gori nego što jesmo i zaboravljajući koliko smo znali biti bolji.