Eto, namjerno Tita ne spominjem

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sredinom 1944. godine, u akciji u Normandiji, zarobljen je Yang Kyoungjong. Za kosooka mladića u njemačkoj uniformi Amerikanci su odmah pretpostavili da je Japanac. Zapravo je on teško mogao objasniti sve što je u ratu prošao. Unovačen je u Mandžuriji, 1938. godine, prisilno, jer je bio punoljetni Koreanac. Potom je završio u ruskom logoru, da bi ga Rusi obukli u svoju uniformu 1942. godine, u trenutku velike ratne krize.

Takvoga su se u Ukrajini dočepali Nijemci. Iz logora ga je izvuklo azijsko lice pa je američko iskrcavanje na krajnjem zapadu Europe dočekao u uniformi Trećeg Reicha. Umro je tiho, daleko od medija, filmskoga platna i velikih bestsellera, u Sjedinjenim američkim državama, taman kad smo se mi na Balkanu pohvatali za vratove.

Različito vrednovanje žrtava

Svjestan sam da je oduvijek tako, žrtve Holokausta u zasluženom su sjećanju. Žrtve u Hiroshimi i Nagasakiju tek odnedavno dobivaju na značaju, kroz pojedinačne inicijative s američke strane. U konačnici, još uvijek se malo govori o logorima u kojima su Amerikanci držali Azijate ili sve one koji su ih bojom kože i oblikom lica podsjećali na njihove neprijatelje Nijemce. Kad budete u prigodi, pogledajte film Little Boy iz 2015. godine ili negdje nađite snimku predstave Allegiance krasnog Georgea Takeija, možda dobijete neki blagi uvid u stradanje o kojem se šuti. Uostalom, jedno takvo vam je vjerojatno ostalo negdje u sjećanju, riječ je o njemačkom stradanju u Dresdenu. U konačnici, nisu li priče o stradanju Roma u Jasenovcu ili Hrvata u Bleiburgu imalo drukčije?! Politika se, na našu žalost, takvim bolnim epizodama iz prošlosti služi samo u svrhe dnevnog prepucavanja, poput stradanja Srba u istom Jasenovcu, kojeg maločas spomenuh.

No, mi nikako da naučimo lekciju, jel da?!

Baš u vrijeme kad je Yang s početka ovog teksta ispustio dušu, opterećenu bolom svih logora ovoga svijeta, kod nas su otvarani novi logori, paljena su sela, ubijano je i pljačkano. I opet isto ponavljamo kao i u onom ratu iz kojega su ostale rane, nebitno Bleiburga ili Jasenovca ili Golubinke... Naše je najbitnije, a patnju onoga drugoga tko vidi.

Pali iz povijesti, pa ponovili razred

Ista stvar i danas. Žalosno. Iako su se zločini dogodili istoga dana, zločin u Ahmićima i zločin u Trusini nemaju istu pozornost javnosti, nemaju istu sudbinu pred zakonom, nemaju istu sudbinu ni u obnovi ni u sjećanju. Kao da je jedan zločin počinjen na Marsu, a drugi na Veneri.
U Bosni i Hercegovini stvarno osjećaš da sve žrtve nemaju jednaku težinu. Pogledaš žrtve Dobrovoljačke, kao da uniforma opravdava ubojstvo. Ne opravdava, jednako kako ne opravdava onoga koji je nosi da ubija, tako ne opravdava ni onoga koji ubije nekoga u uniformi. A svaka je žrtva ista, tužna, žalosna, treba ostati u trajnom sjećanju na nepravedno nanesenu bol.

Evo jednostavnog primjera. Nedavno sam otišao u Bileću, na jedan pokop. Lijepo, veliko, staro groblje, odiše tradicijom i dugom poviješću. U jednom bloku, rekao bih izbjegličko-raseljeničkom, mnogobrojni mladići s godištima smrti s početka devedesetih. U tom dijelu groblja imena su mahom mladih ljudi stradalih u ratu, na dobrom dijelu spomenika i piše da su poginuli braneći, pazite i dobro upamtite i taj detalj da piše "braneći", a ne "napadajući", to kada bude razmišljali i izlazili iz svoje preuske percepcije rata i tko je koga kako...

Neupadljiv spomen ljudskoj gluposti

Na jednoj maloj ploči, ni po čemu specifičnoj, tek je šturo napisano ime Predraga Mitrovića, i sjećanje na njegovih 26 godina mladosti, nježnosti, mudrosti... Ne ističe se taj grob ni po čemu od mladića poginulih u ratu, zbog vjere, zbog otadžbine, neprimjetan je među njima Peđa. Samo je njegova priča posebna. On nije vjerovao u rat koji je bjesnio oko njega, vjerovao je u glazbu, u rock, vjerovao je u svaki svoj riff na crvenom Les Paulu, na kojeg je bio ponosan i koji ga je koštao glave. Vjerojatno netko koga je dobro poznavao, iz zavisti, iz obijesti, radi lopovluka, presudio mu je u Čapljini 1992. godine.

Čija je tuga veća?! Čija je bol (ne)zaslužena?! Čija je žrtva veća?! Čiji karanfil treba završiti u kontejneru?! Tko je branio koga od koga od čega?! Čiji je strah bio veći?!

Eto namjerno neću nikakvom velikom mišlju završiti, sami zaključujte, a namjerno neću danas ni o Titu.