Evo ga, ulazi Cambio!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Netko će reći kako treba samo pratiti tragove novca, kao u kriminalističkim istragama, ali nisu samo status, imetak i miran lajf bili razlogom – češće su transformaciju izazivali primarnirefleksi poput onoga za pukim fizičkim opstankom. Kad zakuca rat i tuđa vojska na vrata i ne pita ništa nego jedno pitanje – moraš imati pravi odgovor. Da smo naši. Brutalno, ali je tako.

Mnogi su, na primjer, zakopali u dubinu mozga još uvijek prilično friško sjećanje na devedesete kada su neki ljudi preko noći, da preko iste ne bi nestali, skidali staru pločicu s imenom na vratima i stavljali novu, mijenjali staro ime novim ili kroz friške papire prelazili iz jedne konfesije u drugu, usput promijenivši i ime.

Iako nikada nisam kužio što onaj koji sve to amenuje uopće dobiva, osim nekog jalovog kvantiteta kojim zapišava teritorij, uvijek sam gajio jako strahopoštovanje prema surovom trenutku koji je natjerao obične ljude da učine taj korak koji je, možete danas moralizirati i izvlačiti narodne izreke iz rukava koliko hoćete, izgledao kao jedini logičan. Uostalom, nisu vama lupali na vrata.

I, ispravite me ako se varam, siguran sam kako smo se vrlo brzo naviknuli da je to normalno, i lupanje i promjena, još samo poneki šapat iza leđa friško novorođenog čovjeka govorio je kako on nije taj (nije on naš, on je znaš...), no godine će ionako donijeti relativizaciju i zaborav mnogo čega. Negdje srećom, a negdje nažalost, kako to već u ovoj zemlji biva.

I dok spomenute transformacije jesu priča za sebe i vječni teret ove zemlje na brdovitom Balkanu, neke druge transformacije, nevezane tako usko za ratove i strahove, svakodnevna su mrlja istome. I njih prekriva relativizacija i zaborav, a navika kao jedna od najgorih ljudskih osobina sve lijepo ušuška.

Jednako tako ćemo se dvadesetak godina kasnije olako naviknuti da se fakultet može završiti za petnaest minuta. Svi mi koji smo se nekada s podsmijehom odnosili prema onima iz večernje škole ili se do suza smijali onim scenama iz Kuduza kad glavni junak završava osnovnu pred komisijom tvrdeći kako je Foča glavni grad, danas smo kao normalno shvatili da je nekadašnja večernja škola bila ozbiljnija rađa od nekih današnjih fakulteta, a realno znanje mnogih današnjih stručnjaka s brzopoteznom diplomom jednako onome Junuza Keče zvanog Kuduz.

A kako se vremena strašno mijenjaju i sve ide nekako brže, da se opet referiram na naše transformacijske i bolne devedesete, danas nikome više nije potrebno moljakanje lokalnog popa, fratra ili hodže, povlačenje za rukav nekog svog prijatelja na položaju da bi se promijenio nacionalni i vjerski opis sebe kao pojedinca.

Danas u transformaciji sve ide elegantnije, više nema niti straha iz devedesetih, nitko ne lupa na vrata i ne prijeti da će se vratiti opet sutra, ali ako zbilja osjećaš da je korisno ili da tako događaji nalažu – ti samo kažeš da nisi, na primjer, više Hrvat, nego se osjećaš Srbinom! Dosta ti petnaest minuta, jedna puš ili piš pauza, i eno te uz zapisniku kao nov! Još uz sve to priložiš i frišak dokaz o novoj stručnoj spremi i ti si izvršio nešto što ni moderna medicina ne poznaje – još samo spol nisi dirnuo!

I tako, taman kad smo se naviknuli da se Edim ili Nerkez kliču Hrvatima po potrebi, imamo još bržu transformaciju u zemlji nevjerojatnih transformacija. Odeš u WC kao jedan, a vratiš se kao potpuno drugi čimbenik. Brže od japanskog brzog vlaka, efikasnije od bilo kojeg japanskog transformersa. Pa ti reci da nismo zemlja čuda!

No, ipak, tužno je da smo ovdje uvijek skloni mijenjati samo površinu, brojati kvantitetu, ovdje samo formalno postajemo drugačiji, pokazujući svu raskoš svoje stvarne unutarnje bijede koja kvalitet ne poznaje. Ovakvima kakvi zbilja jesmo, u suštini, ne idu od ruke nikakve kvalitetne transformacije. One zbiljske, unutarnje promjene, koje će od ovdašnjeg čovjeka barem malo načiniti Nijemcem, Japancem ili Švicarcem, ovdje ne postoje.

Ne postoji, nažalost, ovdje način da u kratkom vremenskom roku, od propalog grada - govneta kakav je Mostar, napravimo opet lijepo mjesto za življenje. Ne postoji način da Federaciju preko noći napravimo funkcionalnom igrom fair – playa na zajedničku korist, a Bosnu i Hercegovinu zemljom koja, ako već ne može biti Švicarska, može biti barem Libanon Europe, za nekoliko godina.

Ne možemo sve to, evo već dvadeset i više godina, upravo zato što možemo sve ovo drugo, brzopotezno gore navedeno. Sve što može kozmetički i formalno, mi to možemo! I mi to tako hoćemo! Laž i obmana idu nam najbolje, i kad gori pod nogama, i kad žulja pod prstima. I uvijek postoji netko tko to amenuje, kome je važnije što piše na pločici na vratima, da je zadovoljena forma, makar i dalje ne kužim što time zbilja dobiva.

Gubitnička je to igra, ma koliko izgledala dobitna na prvi mah.