Fočanski propis: ima li života prije smrti?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Politička kasta koja ima ovakav narod, ne treba da brine za svoju budućnost. Narod koji razmišlja kao S.V. iz Sarajeva, ne zaslužuje ništa drugo osim da mu u ličnim dokumentima piše stih velikog hrvatskog pjesnika Danijela Dragojevića, koji kaže da se nama bolja budućnost već dogodila.

Priča o šezdesetdevetogodišnjem S.V., rođenom u Foči, nastanjenom u Sarajevu, prošla je, kao i sve što ima veze sa stvarnim životom u Bosni i Hercegovini, gotovo neopaženo i ostala zaglušena predizbornom histerijom, kampanjom što svakoga dana u svakom pogledu izgleda kao opća mobilizacija.

Uglavnom, S.V. je iz Sarajeva gdje, da ponovimo, stanuje, otišao u rodnu Foču, popeo sa na Južni most slobode i umalo izvršio samoubistvo skokom u Drinu. Malo prije nego će napraviti posljednji korak, slučajno je naišlo vozilo hitne medicinske pomoći iz kojeg je izašao vozač Milijan Pavlović i zaustavio S.V. Odvezao ga je do doma zdravlja, gdje tu noć dežurao doktor Igor Kapetanov: „To je životna drama koja traje niz godina i koja je ovim činom dostigla vrhunac. Teško je bolestan, noga treba da mu se amputira, kaže da nema nikoga, živi u Sarajevu, a nema ni zdravstveno osiguranje i da je došao u svoj grad, budući da je porijeklom Fočak, da se ubije gdje su mu i roditelji sahranjeni".

Dok je pregledao unesrećenog pacijenta, Kapetanov je vidio nešto što o S.V. govori koliko i o načinu razmišljanja naših naroda i narodnosti: „Posebno me je dirnulo što je oko zdrave noge zamotao novac, da bi, kada ga nađu, mogli da ga sahrane".

S.V., dakle, ima šezdeset i devet godina, nije radno sposoban, nema nikoga ko ga uzdržava, zdravstveno nije osiguran, očito je očajan čim je odlučio da se ubije. E, takav kakav je, pazio je da ni mrtav nikome ne padne na teret, pa je skupio pare za sahranu i potrudio se da ih nađu oni što su, prema njegovom planu, za tri, pet, nekoliko već dana, trebali izvući leš iz Drine!

Prvo, no ne i najvažnije, to je ona vrsta poštenja o kojoj je pisao Meša Selimović – poštenja koje ne graniči sa ludošću, već jeste čista, nerazblažena ludost. Drugo, treće i sve ostalo, daleko je bitnije.

Već je na ovom mjestu citiran novinar i književnik iz Splita Damir Pilić, koji je u jednom intervjuu kazao kako je jedini smisao države da svojim građanima osigura dostojanstven život, dok su svi ostali smislovi neozbiljni.

Taj dostojanstven život ne čini samo obavezno zdravstveno osiguranje za sve, a pogotovo one koji ne mogu raditi, dakle djecu i starije od šezdeset i pet, već ga čini, i obavezno zdravstveno osiguranje. Ono se, ustvari, podrazumijeva. Negdje. Kod nas se, da se malo podsjetimo i malo ponovimo, djeca liječe preko telefona, dok starijima ostaje samo da se muka riješe skokom u Drinu. S.V. je to umalo i napravio, pripremivši pare za sahranu - pare zahvaljujući kojima se osigurao da, kada već ne može dostojanstveno stariti, tako, dostojanstveno, ljudski, bude ukopan.

Lijepa je to građa za književnost i još bolja za profiliranje ljudi koji će između, recimo, vlastitog zdravlja i bilo kojeg nacionalističkog konstrukta izabrati ovo drugo, pa makar zbog toga morali i s mosta skakati.

Treba biti ili potpuno naivan ili teška budala, što svakako dođe na isto, pa povjerovati da se u zemlji nezavršenog rata, neriješenih nacionalnih pitanja i vjerovatno najvećeg međuetničkog nepovjerenja u historiji, može dobiti više od oko dva glasa sa programom koji se tiče isključivo rješavanja običnih životnih pitanja poput, recimo, povećanja minimalne plate, poreske reforme, uvođenja obaveznog zdravstvenog osiguranja, poboljšanja obrazovanja, rasta penzija...

Treba, međutim, ili biti beskrajno bezobrazan ili narod znati u dušu, pa se svim onim zbog čega se djeca liječe preko telefona, a stariji skaču s mosta, baviti kao preko neke stvari ili nikako što, opet, dođe na isto.

Ne može, drukčije rečeno, niti jedna politička organizacija u BiH preći izborni prag ukoliko će se fokusirati samo na povećanje minimalne plate, poresku reformu, uvođenje obaveznog zdravstvenog osiguranja, poboljšanje obrazovanja, rast penzija, a u isto vrijeme ignorirati ustavne nakarde, izborne zakone, ovlasti entiteta, nagomilanu administraciju i to čuveno, najveće međuetničko nepovjerenje u historiji.

Da svi mi nismo užasno slični nesretnom S.V., ne bi se niti jedna politička organizacija mogla baviti ustavnom nakardom, izbornim zakonima, ovlastima entiteta, gomilanjem administracije i produbljivanjem ionako najvećeg međuetničkog nepovjerenja u historiji, ignorirajući sve ono zbog čega je penzija oblik ponižavanja, rad razonoda za budale, a zdravlje najskuplja riječ na sva tri službena jezika.

Mi, međutim, jesmo kao S.V., a to što nas, uglavnom, ne boli jedna noga i što za drugu još nismo svezali pare za sahranu, nebitno je. Upravo nas takve zna politička kasta kojoj ili ne pada na pamet da se zamara zdravstvenim osiguranjem, boljim obrazovanjem i povećanjem penzija ili može - svjesna da je odgovornost trajno odselila još početkom devedesetih godina prošlog stoljeća – u pauzi između dvije prijetnje ratom najaviti otvaranje 100.000 radnih mjesta i minimalnu platu od 1.400 maraka neto.

Da bi cirkus bio kompletan, a tragedija neopisiva, svi ti narodni predstavnici koje boli neka stvar za ljude koji skaču s mostova, nesigurni u to ima li života poslije smrti, ali uvjereni da ga prije nema, nisu ostvarili ništa, ali ništa od svega onoga zbog čega se, kao, ne stižu baviti zdravstvenim i penzionim osiguranjima, platama, porezima i vrtićima.

Dragan Čović više od deset godina mijenja izborni zakon i povremeno stvara treći entitet. Milorad Dodik isto toliko vremena odvaja Republiku Srpsku od Bosne i Hercegovine. SDA još i duže jača istu tu Bosnu i Hercegovinu. Ostali, da parafraziramo političkog rahmetliju Zlatka Lagumdžiju, slučajni prolaznici kroz vlast, se ne računaju: to što su kratko imali nešto moći, bilo je dovoljno da pokažu svi raskoš vlastite nesposobnosti.

Nije, naravno da nije, S.V. kriv što nema zdravstveno osiguranje, niti što je toliko pošten da nije htio ni mrtav pasti na teret državi od koje svakako nije dobio ništa. No, nije kriva ni politička kasta zato što građani spas od života traže skokom u Drinu. Oni, ti građani, i ista ta politička kasta, imaju sporazumni brak jednosmjernog interesa i svako malo ga potvrde na izborima.

Zato se, eto, kasta koja ima ovakav narod, ne treba brinuti za svoju budućnost, kao što narod koji razmišlja poput S.V. iz Sarajeva i svih nas, ne zaslužuje ništa drugo osim da bolju budućnost gleda u retrovizoru.    

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.