Gdje god nađeš dobro mjesto, tu Mostar posadi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Osim što se grize i bori s ranama u duhu, Mostar i fizički sam sebe izjeda. Dok se igra skrivača, uz beskrajno oduženo i lažljivo brojanje, topi se u svom još jednom ljetu. Kuhaju se nebirači, neprebrojani i nebirani.

Ćelopeci, pod kojima se Mostarci, došljaci i njihovi gosti smiju vijestima o tropskim i rekordnim vrućinama, svake godine iznjedre problem okivanja ulica u asfalt. Kao i uvijek, politika na najnižoj razini u ljestvici svih politika u BiH, odmahnut će rukom i reći kako postoje važnije stvari, krupnije i teže od nesvjesnog i nesavjesnog uništavanja ulica grada. Jer, umišljaju usijane glave, da na svojoj razini spašavaju naše duše i love naše duhove.

Dok se mostarske ulične sramote kroz usta dobro glumljenih dušobrižnika provlače samo preko tabli koje jedne vrijeđaju da bi potom jedni vrijeđali druge, pa protresu čuvene mostarske ofucane fašizme i antifašizme, stvarno lice grada osuđeno je na sivilo. Valjda, da nam nešto, u sve bezbojnijem gradu, ne bi odskakalo.

Ako malo pomnije promotrite mostarske ulice na kojima su izvođeni nekakvi zahvati, bilo logični ili nelogični, bilo s papirima ili mimo zakona, bilo to privatno zidanje ili javno, gradsko lopatanje, primijetit ćete kako se u Mostaru sve manje četvornih centimetara, jer su tu metri davno izbrisana mjera, ostavlja za zelene površine. Razvlače se zgrade do krajnjih granica drhtavim rukama iscrtanih i potpisanih parcela. Razvlače se asfalti što jednostavnijim pokretima, da ne bi valjak morao volanati između prostora predviđenih za neko stablo, travku...

Sjetit će se, valjda, netko kako je rekonstrukcija jedne ulice pomela sva stabla s jednog dijela ceste. Ako ne pomela, onda barem zaboravila ostaviti koju rupu da se netko sjeti posaditi stablo. Nekad. Zato ćete u šetnji vidjeti ljude samo s jedne strane ulice jer bježe u hlad. U blizini je i umjesto bespravno sagrađenog objekta trebala niknuti zelena površina. Ali, sve je niknulo, osim zelenila.

Primijetit će netko kako su izgrađene zgrade na razrušenoj turističkoj atrakciji na nekadašnjoj i održavanoj liniji razdvajanja nemaju niti naznaka zelenih površina. Ljudi, koji su godinama u svom gradu živjeli kao izbjeglice, nisu dobili ni izrađene stanove, kamo li da je netko mislio da nekakvim zelenilom oboji ratne rane. Ako ih već ne želi zaliječiti.

Primijetit će i oni koji se dive novim zdanjima kako mudre, oštre olovke projektanata tu i tamo nacrtaju stablo. Na papirima za hvaljenje. No, zapet će za oko, valjda, i činjenica da su izvikane skupe kvadrate okovali pločnicima bez ijedne travke. Tako će se skupo plaćeni pogled s balkona razbiti o tupilo pločica. Bez obzira s kojeg kata ga bacite. I u kojem smjeru.

Zapet će, valjda, nekom turistu za oko, ako neće nama, kako se i ulaštene mostarske hotelske zvjezdice ne reflektiraju u nekom kvadratiću zelenila. Ako je sreće, poluživo bilje, većinom samoniklo, dočekat će goste u nemaštovitim saksijetinama. Ostalo su ploče, pločice, kvadratići trokutići. I dobro ugažena zemlja na kojoj je nekad nešto raslo dok danas raste statistika naplaćenih prekršaja za parkiranje. Ako je policija u elementu.

Sjetit ćete se, nadam se, kad zapnete o kockice mostarskih rekonstrukcija kako pored biciklističkih staza koje vode nikud i dalje zjape rupetine, koje zakrpi tu i tamo neki ugostitelj zamalo opleten po džepu jer je nešto radio što nije njegov posao.

Sjetit ćete se, nadam se, i kad vam se bude mantalo u novom kružnom toku da je nekad na tom mjestu hlad bio spas i zaželjeti jednog dana zaokružiti nekog koji će svako to stablo, neposađeno, neplanirano i posječeno, osvetiti novim stablima. Barem jedno za jedno. Ako do tada, razbijenih pogleda i sprženih umova, ne crknemo od vrućine. I ne zaboravimo birati.