Grad u kojem lova leži na cesti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mostar se ne doima baš kao grad u kojem se dobrom idejom mogu zgrnuti milijuni, zar ne? Propala industrija i nemogućnost da se, kako bi to ekonomisti rekli, stvori višak vrijednosti, jednostavno uvjetuje stagnaciju hercegovačke metropole.

No, nije sve tako crno, jer očito je da je Mostar vruća roba na karti svijeta što se tiče turizma i čini se da ulaganje u ugostiteljstvo i hotelijerstvo nije uludo bacanje novca, pogotovo jer je broj kreveta u gradu i dalje manji nego li zna biti potražnja za njima, a i u restoranima i kafićima itekako zna zagužvati, pogotovo onima koji su na pravom mjestu ili onima koji znaju posao.

No, na stranu to, vjerovali ili ne, love u Mostaru ima za pokupiti skoro k'o lopatom i u nekim drugim segmentima. Jedini je problem što se ta lova uopće ne kupi. Ako se pitate gdje to lova raste na grani, tamo gdje obično caruju odbačene PVC kese, gdje je to ima na ulicama ovog grada novca da se prevrće ulicama poput nepokupljenog otpalog lišća, rado ću vam odgovoriti.

Dosta vam je stati na bilo koju ulicu koja ima pješački prijelaz i semafore, iako ni to nije presudno, dovoljno je stati na bilo koju mostarsku ulicu pa da vam, uz malo čistog mozga, postane jasno da je čista lova u pitanju. Samo je konačno treba pokupiti.

Paraziti i uhljebi se vole javno

Da ne duljim više, Mostarci (plus oni koji žive u Mostaru a nisu rođeni ovdje ili su tek dugogodišnji gosti) su postali takva raspuštena bagra da bi u svakoj normalnoj zemlji i u svakom normalnom gradu za svoje ružne navike svaki od nas (čast izuzecima!) na običnom putu od kuće do prodavnice iskeširao par stotina maraka kazni. A kod nas, u neuređenom i raspuštenom gradu, svaki takav, naravno, prođe bez problema!

Dakle, dovoljno je stati na ulicu ili raskrižje i kandidata za kaznu k'o u priči – oni koji prelaze i prolaze na crveno, oni koji pretrčavaju gdje za to nije mjesto, oni koji parkiraju na pločnik, oni koji upale sva četiri i pola sata ih nigdje, pa zakrče promet i učine ga životno opasnim, vozači koji ne propuštaju majke s djecom i majke s djecom koje jure pod auto jer im je palo na pamet prijeći gdje ne prelazi nitko živ. Brat bratu, milja maraka u deset minuta!

Naravno, policajaca nigdje. Nije valjda do neizbora komesara? Već desetljeće, možda, na ulicama grada u normalnim svakodnevnim okolnostima  policajaca nema dovoljno, a o svakodnevnom motrenju, uredovanju i kažnjavanju da ne pričam.

A već godinama policija kuka kako nema love, a lova leži na cesti,  evo je upravo prelazi na crveno, juri kroz njega  i parkira gdje se ne smije. Da je samo deset dana poslati sve policijske snage na ulice mislim da bi ubrali milijun, dva, možda i tri! Toliko smo se opustili, raspustili i obezobrazili da smo tvornica novca, ali reda se ne uvodi.

Komunalije i druge bakanalije

Slično je i sa smećem. Napolju je otpad nekome prilika za dobru zaradu, posao za koji se otimaju, a kod nas je otpad svakodnevni dio pejzaža. Svi privatnici nikom ponikoše, a sva javna poduzeća pod privatnom samovoljom propadoše. A lova leži i čeka, leti okolo, spava kraj kontejnera, puše vam za vrat i prati vas šuškajući kad se kasno vraćate kući. U gradu bez komunalnih redara i bez aktivne policije smeće leži razbaškareno i ljudi se baškare k'o smeće.

I tako neodgovorni, ružni, prljavi i zli normalno da stanovnici ove metropole na umoru ne zamjeraju bilo kome tko je također u svom fahu neodgovoran, ružan, prljav i zao. Dok njih nitko ne kažnjava za navedeno, neće niti oni nikoga kažnjavati za neprovedeno, zar ne?