Guske u magli

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U prvim danima Nove godine u medijima se pojavila jedna zanimljiva, ali neprovjerena informacija, koja je navodno došla iz "izvora bliskog OHR-u", kako će OHR "po uzoru na neke druge postkonfliktne zemlje" donijeti poseban zakon kojim bi se ubrzalo pomirenje tri najveća bosanskohercegovačka naroda.

Moratorij na povijesna razdoblja

Navedeni zakon uglavnom bi se odnosio na uspostavljanje svojevrsnog moratorija na određena povijesna razdoblja koja predstavljaju ključne točke prijepora između tri nacionalne zajednice, što se odnosi i na posljednji rat. "Kako saznajemo", kaže se u informaciji, "u medijima bi se samo objavljivale presude. No podsjećanja na stradanja, cikličko ponavljanje optužbi o tome tko je više kriv i tko je prvi počeo bile bi zakonski zabranjene."

Ukoliko je ova informacija točna, a imajući u vidu beskrajni idiotizam i nezainteresiranost OHR-ovih birokrata, nema nikakvih razloga sumnjati u nju, pa se postavlja pitanje zbog čega je zapravo OHR u Bosni i Hercegovini: da ispravlja naše povijesne "krive Drine" ili da provodi mandat u skladu s dodijeljenim im ovlastima? A da ne govorimo o tome koliko su kvalificirani za nešto slično.

Također, kaže se u informaciji, Scmidt nije odustao od utopijske ideje zajedničkog udžbenika iz povijesti za sve tri najveće nacionalne grupe u Bosni i Hercegovini. "Ideja je da se u udžbenicima naglašava pozitivna kultura sjećanja na one dijelove povijesti koje zbližavaju tri naroda, potom invazivni događaji stranih agresora na našu zemlju jednako bi se negativistički naglašavale u sva tri naroda, radilo se tu o agresiji Osmanlija, Austrije ili Njemačke ili Mletaka."

Ogromna praznina u povijesti

"Udžbenici povijesti", kaže se dalje u informaciji, "bit će tako fokusirani na dob ranog srednjeg vijeka, kada su našom zemljom vladali nekakvi slavniji ljudi koje jednako u BiH svojataju sve tri nacionalne grupe."

Uspostavljati danas, u vrijeme interneta, moratorij na bilo što, notorna je glupost ili najobičnije mazanje očiju. Slične iluzije bez bilo kakvog pokrića vjerojatno gode ušima besposlenih europskih birokrata, i možda su upravo europske institucije prava adresa na koju su upućene, kao svojevrsna izlika za višegodišnji nerad i astronomske plaće koje za taj svoj nerad dobivaju.

Sličnu povijest Bosne i Hercegovine, koju (ne)spominju mudraci iz OHR-a, mi smo zapravo već izučavali svojevremeno u osnovnoj i srednjoj školi, povijest u kojoj između turskog osvajanja Bosne i ustanka iz 1975. godine zjapi ogromna praznina. Upravo je to višestoljetno, prešućeno razdoblje rezultiralo povijesnim mistifikacijama kakve imamo danas, a protiv kojih Schmidt, poput svog dalekog prethodnika, Benjamina Kallaya, vodi križarski rat bez bilo kakvih izgleda na uspjeh. S tim da je Kallay, koji je bio po zanimanju povjesničar, koji je iznimno dobro poznavao (ne)prilike na Balkanu, bio u ogromnoj prednosti pred Schmidtom, ali se usprkos tome njegov "projekt" utopio u moru krvi prolivene za vrijeme Prvog svjetskog rata. Najoptimističnije prognoze Schmidtova najnovijeg pothvata mogu se svesti na onaj stari, otrcani paradoks, po kojemu je operacija uspjela usprkos tome što je pacijent tokom nje preminuo.

Zemlje s viškom historije

Postoji onaj stereotip o zemljama s "viškom historije", koje su, kao po nekom mitskom prokletstvu, prisiljeni tu povijest iznova ponavljati. Međutim, nije ništa opasniji niti "manjak historije", prešućivanje spornih razdoblja, kao da živimo u vrijeme romantizma, jer je sličan pristup idealno tlo za bujanje revizionističkih teza, što je pristup koji je danas aktualan u svim zemljama nastalim na prostorima bivše države, pa čak i u Sloveniji koje se gotovo izvukla iz one Krležine "balkanske krčme".

Ovo nije prvi put da se izučavanje povijesti koristi kao neki vid eskapizma. O jednom sličnom slučaju pisao sam prije nešto malo manje od pola godine, kada je Christian Schmidt u jednom svom obraćanju javnosti naveo kako je problematično to što djeca u Bosni i Hercegovini, zavisno u kojem dijelu države žive, uče različitu povijest iz različitih udžbenika. Najavio je, još tada, u vrijeme uoči izbora, kada se još nije ni znalo po kojim će se pravilima izbori održati, kako će se on osobno angažirati da se takvo stanje promijeni.

Trostruku "povijesnu istinu", kakva danas prevladava u Bosni i Hercegovini, nije moguće, barem danas, u politički zaoštrenim prilikama i civilizacijskom kaosu u koji je potonula zemlja, na bilo koji način resetirati, a niti prešutjeti. Prvi korak u rješavanju nekog problema, pa tako i ovog, je detektiranje stvarnog stanja: podmetanje "smeća" po tepih ne da nije rješenje, već se na taj način nastali problem samo dodatno usložnjava. I ovdje možemo elaborirati cijelu stvar jezikom stereotipa, po kojem Schmidt uznapredovali karcinom liječi Aspirinima, i to krivotvorenim, kupljenim negdje na bespućima "Olx-a".

Prsti u očima

Koji je razlog što Schmidt sada, baš u ovo vrijeme, ponovo nameće ovu temu? Pa vjerojatno stoga što Milorad Dodik ne odustaje od proslave Dana Republike Srpske, koji je Ustavni sud proglasio neustavnim, što je prvi ozbiljni kamen spoticanja u novostvorenoj koaliciji, da na taj način donekle stiša bijes zapjenjenih bosanskohercegovačkih "građana", bilo onih iz "osmorke" ili onih pod Komšićevom i Izetbegovićevom kapom. Pogotovo stoga što je Dodik otišao i korak dalje, gurajući prste u oči cijelog civiliziranog svijeta, odlikujući ruskog satrapa Vladimira Putina.

U respektabilnoj povijesnoj studiji "Poslije rata" britanskog povjesničara Tonyja Judta, jednog od najvažnijih europskih povjesničara dvadesetog stoljeća, najlošiji je onaj dio koji govori o raspadu bivše Jugoslavije i ratu u Bosni i Hercegovini. Judt spominje dvije oprečne povjesničarske "teorije" o razlozima rata u bivšoj Jugoslaviji. Prva je ona da su za rat krivi sami građani Jugoslavije, te u tom smislu citira eskapističku i licemjernu izjavu tadašnjeg američkog državnog tajnika Lawrencea Eagleburgera: "Sve dok Bosanci, Srbi i Hrvati ne odluče prestati se međusobno ubijati, svijet ne može učiniti ama baš ništa."

Judt, također, što je vrhunac licemjerja i neka vrsta imbecilne kolonijalne nadmenosti, u tom smislu citira Otta von Bismarcka: "Ako u Europi ikad više plane novi rat, planut će zbog neke proklete gluposti na Balkanu." U ovom citatu su, čini mi se, sadržane sve predrasude prema Balkanu koje su neokrnjene preživjele više od jednog stoljeća, od Bismarcka do Judta, pa sve do Christiana Schmidta, bez obzira što je povijest u dva navrata krvavo demantirala Bismarcka: svjetski ratovi nisu krenuli s Balkana, već iz Beča i Berlina. 

Druga "teorija" koju Judt spominje je ona da su za rat u Jugoslaviji krivi stranci, odnosno međunarodna zajednica, te iznosi špekulacije po kojima ne bi ni došlo do rata da njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher nije insistirao na "preuranjenom" priznanju Slovenije i Hrvatske: "Bosanci nikad ne bi slijedili njihov primjer, Beograd nikad ne bi napao, te bi se tako izbjeglo to katastrofično desetljeće."

Ako nešto slično piše u ozbiljnim povijesnim studijama, ako su se u povijesnim balkanskim maglama, poput onih Radićevih "gusaka u magli", izgubili i takvi autoriteti poput Judta ili Benjamina Kallaya, što onda očekivati od povjesničara amatera, poput Christiana Schmidta i njegovih šaptača iz OHR-a?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.