Hrvatska utjeha: do kada tačno traje Mundijal

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kako je krenulo, proslava srebrne medalje hrvatske nogometne reprezentacije osvojene u Rusiji, trajat će, barem, do idućeg Evropskog prvenstva, plus još koji dan. Nema mjesta u Republici Hrvatskoj, od Vinkovaca do Pule i od Umaga do Dubrovnika, u kojem se ne montiraju bine, ne spajaju zvučnici, ne uključuju reflektori u struju i narod ne oblači u dresove, kako bi se, formalno, zahvalio igračima Zlatka Dalića i dostojanstveno se nastavio ponašati kao da će finalna utakmica Mundijala početi danas. Suštinski, svi ti derneci od Vinkovaca do Pule i od Umaga do Dubrovnika, postali su – odmah nakon zagrebačkog dočeka viceprvaka – sami sebi svrha i sve manje imaju neke veze sa tim ko će se popeti na binu, mahnuti i reći nekoliko nemuštih rečenica.

Za cijeli svijet i fudbalski svijet u njemu, završilo je prvenstvo: pobjednici, reprezentacija Francuske, bili su na autobusu i u predsjedničkoj palači, primili ordenje i otišli na kraći godišnji odmor. Menadžeri, zbog kojih se, daleko više nego zbog navijača, igra moderni nogomet, ne žuljaju guzice po tribinama ruskih stadiona, već iz udobnih ureda prodaju golmane i stopere, napadače i zadnje vezne, trenere i sve one čije ime na dresu povećava prodaju istog tog dresa za puno posto. Već se, vidimo, igraju i pretkola Lige pravaka i Evropske lige... A Hrvatska slavi li ga slavi, sva u nadi da sutra, ipak, ne postoji. Ono sutra u kojem više neće biti bina na gradskim trgovima i niti jednog razloga da se u sred radnog dana iz kuće izađe u dresu.

Sve manje, da ponovimo, proslave uspjeha hrvatske reprezentacije imaju veze sa uspjehom hrvatske reprezentacije. Maskiranje u navijače i pjevanje na ulici sami su sebi, da se i to još jednom kaže, svrha: oblik odgađanja povratka u stvarnost u kojoj su razlozi sa sreću vidljivi u retrovizoru.

Republika Hrvatska, nekada druga najbogatija federalna jedinica u SFRJ, izgubila je od bronzane medalje u Francuskoj do srebrne u Rusiji, najmanje 300.000 (slovima: tri stotine hiljada!) ljudi, kupovna moć njenih građana danas je jednaka onoj sa kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, stepen suvereniteta manji nego u Jugoslaviji – gdje su republike imale pravo veta, dok ga članice EU nemaju i nikada neće imati – poskupljenja svega, od nafte i struje, do paprika i školskih zadaćnica više niko i ne broji, vanjski dug je enormno visok, prosječne plate nedovoljne za dostojanstven život tročlane obitelji, korupcija je kapilarna, pravosuđe kao naše u BiH, mirovinski sistem je pred raspadom, dok je onaj zdravstvene zaštite skoro kolabirao.

Ništa se to, naravno, ne bi trebalo ticati građana i naroda Bosne i Hercegovine da ne govori puno o našim navodnim problemima. Hrvatska je jedina izašla kao država pobjednica iz balkanskih ratova vođenih devedesetih godina 20. vijeka. Njene su unutarnje granice – one između županija – besmislene koliko i nevidljive, dok su vanjske neupitne. Nema, naime, u cijeloj Republici Hrvatskoj nikoga, ali nikoga, ko može naći dva istomišljenika sa kojima bi ih mijenjao. Također, Hrvatska je praktično monoetnička i monoreligijska država: preko devedeset i još malo posto njenih stanovnika su Hrvati i deklarirani katolici. Povrh svega, Hrvatska svake godine uprihodi oko 10 milijardi eura od turizma: malo manje kada su velika sportska takmičenja, a malo više između njih.

Nema, dakle, u Hrvatskoj ni konstitutivnih naroda, ni entiteta i distrikta, nema gradova u kojima se izbori ne održavaju po desetak godina, nema problema sa izbornim zakonom, niti bivših vojnika što su tri-četiri godine skupljali vlagu po rovovima da bi im onda neko rekao kako su džaba krečili. Ima, s druge strane, članstva u NATO-u i EU, a ima i autoputeva i unutarnjeg zračnog prometa i...

E iza ovoga posljednjeg i ide sve ono zbog čega je, zapravo, Hrvatska nastavak Bosne i Hercegovine drugim sredstvima. Dubinski je to podijeljeno, potpuno kolonizirano društvo u kojem parlamentarna demokratija funkcionira na principima klasične trgovine. Javni sektor je narastao preko svake mjere, dok je privatni prinuđen više na mađioničarsku, nego na tržišnu ekonomiju. Što je industrije bilo – to je i propalo. Resursi su rasprodani ili iznajmljeni na kraći rok od oko hiljadu godina. Vlast postoji da bi se održavala na vlasti, dok opozicija uživa u lagodnoj poziciji primatelja naknada za neodgovornost. Vanjska politika se vodi javljanjem na telefon Moskvi, Washingtonu, Bruxellesu...zavisi ko zove u koje doba dana.

Republika Hrvatska, ovakva kakva jeste, dokaz je da prosperitet zajednice ne zavisi niti od oblika uređenja države, niti od strukture njenog stanovništva, ni od ishoda rata, ni od položaja ili, to pogotovo, članstva u Evropskoj uniji. Znaju to, puno bolje nego mi, svi oni hrvatski građani koji ignoriraju kraj Svjetskog prvenstva u fudbalu kako bi, zapravo, odgodili suočavanje sa činjenicom da se navodni, hiljadugodišnji san o vlastitoj državi, nije pretvorio u moru iz koje se povremeno izađe u dresu neke sportske selekcije za čiji je uspjeh Hrvatska zaslužna koliko i BiH za međunarodnu karijeru Gorana Bogdana. U prevodu: niti malo.      

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.