I Miću po glaviću, i Zaima po jajima!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ljubav prema domovini teško je mjerljiva kategorija, a gdje god je nešto teško mjerljivo tu je zgodan poligon za razne licemjere, šupljake, kurtone i šupke, koji se baš na takvom poligonu mogu razbaškariti koliko su dugi i široki i galamiti da su jači od svih.

Svuda je tako, nije to samo ovdje u nas, nađe se i u razvijenim demokracijama protuha, čak i na najvišem nivou, koje slatkorječivo kenjaju biračima o patriotizmu, ali se, ipak, u tim nekim razvijenim zemljama patriotizam definira i na neke druge načine, a ne samo količinom galame i busanja u prsa. Da, i tamo postoje elite, oni kojima je u opisu radnog mjesta da se patriotizmom koriste kao alatom za zavođenje masa i bacanje dimnih bombi, ali ono što je naš problem je da kada treba baciti dimnu bombu, previše je ovdje uživljenih u ulogu elite i previše onih koji bi uključivali i isključivali i određivali tko treba ostati, tko treba ići, tko je pošten, a tko nije, tko se uklapa, a tko ne - i po kojem aršinu trebamo živjeti. A takvi patrioti su, da prostiš, karijes nastao u poraću, karijes koji misli da je dovoljno moćan da određuje kako će se ponašati čitavo zubalo i koji smatra da je definicija kompletne vilice. No, takav je samo surovo identičan karijesima jednoumlja i nacionalne isključivosti koji obično ne spadaju pod patriotizam, nego su mu opreka. 

I dok se vani taj dimni patriotizam svrstava usko u politički folklor i ograničava na nogometne stadione u okršaju s tuđim patriotizmom, i koji se pali i gasi u uskom vremenu prije i nakon izbora i prije i nakon utakmice, kod nas je on, nažalost, ušao u svaku poru društva i traje neprestano, davi nas iz dana u dan, iz datuma u datum – i pošto je, kao što sam gore napisao, teško mjerljiv i rastezljiv kao žvaka, sklon je zloupotrebi svake vrste. I toliko je s godinama mutirao da je već zloćudan.

Treba da se čisti!

Ova zemlja treba temeljito čišćenje i po pitanju patriotizma. I tu ne treba biti ništa drukčiji nego neki drugi. Nikakav presing ili, sačuvaj Bože, razvrstavanje ljudi u kolone i grupe. Postoji odavno lijek za to - porez, računi i dadžbine. Osim ako baš ne rojiš protiv države i ne dovodiš u pitanje njezine temelje, ako plaćaš poreze i druge obaveze nema sumnje da si patriot, jer sudjeluješ u kruženju novca u društvu i gradiš institucije sistema. I nema tog patriote koji ti može prigovoriti manjak patriotizma ako si takav.

Moram primijetiti da je kod nas patriotizam često tek krinka. Dijelom za nadjačavanje u patriotizmu kojim se želi dokazati da je netko, eto, u ovoj zemlji važniji, temeljniji, a drugim dijelom patriotizam služi za muljanje i obmanu i zaobilaženje davanja i plaćanja, jer, ruku na srce, mnogi su veliki patrioti zavili i zemlju i društvo u crno, a pojedinačne radničke sudbine zauvijek zapečatili kriminalnim ponašanjem. A znate kako ide ona stara, kud svi Turci tu i mali Mujo, pa je takav lumpenpatriotizam postao omiljena igračka svih onih koji bi željeli biti poput svojih uzora, pa će danas svaki apartčik i šibicar posegnuti za istom formulom pravdajući se za svaku muljažu da je to bilo iz patriotskih razloga! Patriotska formula sa svake je strane toliko izbrušena da je domoljublje najsigurnija karta za igru i u velikim i malim ulozima.

Tko, uostalom, u ovoj zemlji, najviše sisa i parazitira? Onaj koji se zakukuljio zaslugama patriotskog reda (kao i njegovom anti-varijantom, koja uključuje razne oblike lokal i entitetskog patriotizma)? Tko najviše galami o datumima i obljetnicama i potrebama da se obračunava sa onima koji ne misle kao mi, tko najviše drobi o tekovinama i krvlju definiranim putevima? Upravo oni koji parazitiraju godinama i sjedaju s nivoa na nivo vlasti. A takvih je mnogo, mnogo, previše. Godinama trovano društvo i medijski prostor danas i ne zna za drugačiji modus ponašanja, svi smo prihvatili svrstavanje u ponuđene okvire, prihvaćajući psihologiju gomile, a patriotizam nam je tek plahta koju držimo da bi se razlikovali od drugih koji je nemaju ili čija plahta nije iste boje.

Sve same rupe, 'bem vas u du*e!

Pravi patriotizam je, nažalost po bacače dimnih bombi, kada živiš po mjeri i zakonu, kada vjeruješ u državu i pokušavaš poboljšati je iznutra svojim svjetlim primjerom. Pravi patriotizam je kada od njega ništa ne očekuješ i nije ti bonus na plaću. Pravi patriotizam je kada si tih kad budala galami, a glasan kada je za to vrijeme. Priče o našim planinama, rijekama i jezerima kod tebe ne piju vode, jer znaš da će onaj koji ih najviše spominje sutra prvi stati pred strance ne bi li im iste prodao. Pravi patriotizam je kada želiš dobro susjedu, da bi i on dobro želio tebi. Patriotizam nije tjeranje inata, nego baš suprotno, razgovor s dobrom namjerom, bez posmetanja noge ili guranja prsta u oko.

Dug je put pred nama, a mi nikako da ga započnemo. Onoga trenutka kada patriotizam svedemo u realne okvire, možemo se pozabaviti i drugim problemima. A također se možemo uhvatiti u koštac i s drugim mutacijama. Recimo, kao u Njemačkoj, crkveni porez i njegova implementacija mogli bi nam pokazati koliki smo zapravo ublehaši i licemjeri i na kako šupljim osnovama leže naše tvrde glave i još tvrđi stavovi.