Igre s granicama: Kosovo je susjed Srbije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Moralo se i to dogoditi, jednostavno moralo. Bakir Izetbegović, autor dvadeset osam miliona besmislenih izjava i čovjek koji je u dugogodišnjoj političkoj karijeri povukao više krivih poteza nego sam može nabrojati, otpužen je za nešto što niti je učinio, niti je kazao.

Bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine dao je intervju novinarima Deutsche Wellea – ili, što bi se u Grudama reklo, Glasu Njemačke – i u njemu, uz ostalo, priznao kako se nada da će BiH jednom, nekada, kada se steknu uslovi, priznati Republiku Kosovo.

Urednici u Telegrafskoj agenciji nove Jugoslavije, kako se čuveni Tanjug zvao nekada, Izetbegovićeve su riječi malo promijenili, izbacili poneku i objavili da će Bosna i Hercegovina, njegovom, Izetbegovićevom voljom, priznati kosovsku nezavisnost.

U roku tri – četiri sada Aleksandar Vučić i prateći ansambl u kojem solo dionice imaju najgori tabloidi u bogatoj povijesti balkanskog novinarskog beščašća, doživjeli su kolektivni nervni slom. Dok je Tanjug priznao pogrešku, odnosi između dvije zemlje i dva naroda, Srba i Bošnjaka, došli su do one tačke u kojoj treba napraviti izbor između hvatanja noge i najdraže Njemačke ili hvatanja za pušku.

Nije, naravno da nije, važno šta je Izetbegović rekao, kao što ne bi bilo važno i da jeste rekao kako će Bosna i Hercegovina priznati Kosovo. Može se, u prevodu, on na glavu nasaditi, ali sve dok se sa priznanjem ne slože Dragan Čović i Mladen Ivanić, Kosovo će za Bosnu i Hercegovinu biti ono što ni za Srbiju nije: sastavni dio te države. 

Za razliku od BiH, Srbija priznaje kosovske dokumente i lakše je, puno lakše, putovati iz Prištine u Niš i iz Beograda u Peć, nego iz, recimo, Sarajeva u Ferizaj. Na Kosovo srbijanska vojska i policija ne pomišljaju ući, na istom tom Kosovu srpske stranke sudjeluju u izborima na kojima se bira većinska, albanska vlast, sa čijim se predstavnicima onda po evropskim prijestolnicama susreću i razgovaraju i Vučić i njegov šef diplomatije, Ivica Dačić. Također, skoro petnaest posto od onoga što Kosovo uvozi, dolazi iz Srbije.

Sa druge strane, formalni i normalni odnosi između BiH i Kosova ne postoje. Službeno Sarajevo ne priznaje kosovske pasoše, Kosovarima za ulazak u BiH treba viza koji mogu izvaditi u Skoplju, ali ni nju ne dobijaju kako se to inače dobija, već na komadu papira kojeg po izlasku iz Bosne i Hercegovine ostavljaju pripadnicima Granične policije. Pri tome je Kosovo jedina, ali jedina država na cijelom svijetu, sa kojom BiH ima trgovinski suficit: više mi nečega izvozimo njima, nego što od njih uvozimo. Ali je i to naše više, kažimo tako, nekih pet puta manje od onoga što se šleperima doveze iz Srbije u Prištinu!

Sudeći po oštrini medijskih reakcija iz Beograda na nepostojeću Izetbegovićevu izjavu i njegovo uobičajeno, vidno nesnalaženje u svakoj situaciji koja zahtijeva više političkog dara od ono malo što ga ima, trenutni sukob službenog Sarajeva i istog takvog Beograda nije dogovoren, što ne znači kako ključnim akterima nije dobrodošao i da od njega neće profitirati, bez obzira na svete činjenice prema kojima Izetbegović nije rekao da će priznati Kosovo, što Aleksandar Vučić, naravno, zna, baš kao što zna da u istu zgradu sa bošnjačkim, na posao ide i član Predsjedništva iz Republike Srpske, zadužen da priznanje spriječi.

Predsjednik Srbije nikada nije bio u težoj situaciji pred neke izbore, dok Bakir Izetbegović nikada nije imao manje saveznika, ukoliko ih još ima izvan vlastite dnevne sobe i još dvojice – trojice iz vrha Stranke demokratske akcije. Istina, na izborima koje Srbija čeka, neće se birati predsjednik države, već gradonačelnik Beograda u kojem Srpska napredna stranka ne stoji najbolje. Ustvari, stoji gore nego igdje drugo. Tako da, kako na Peščaniku piše Dejan Ilić, Vučić nije na predsjedničkim izborima, uz sve moguće metode i oblike krađe, te kontrolu medija na kojoj bi mu pozavidio i Slobodan Milošević, dobio preko pedeset posto glasova.

Ko god je pratio političke procese u Srbiji od devedesetih godina prošlog vijeka naovamo, zna kako je gubitak Beograda najčešće uvod u gubitak vlasti i na svakom drugom nivou, a ako i nije, puno košta. Bukvalno i u parama: Beograd je, naprosto, bogatiji od ostatka Srbije, u njemu kola najveći novac i u njemu je sjedište najbitnijih i najuticajnijih medija, od kojih neki, mnogi tačnije, uređivačku politiku prilagođavaju marketinško-poslovnoj.

Vučić, dakle, samo može profitirati od onoga što Izetbegović nije rekao, pa su u Tanjugu morali prepravljati, sve kako bi izazvali stanje u kojem će aktuelni predsjednik sebi i svojima sačuvati grad na dve reke.

Izetbegovićeva SDA je, pak, poželjan partner samo HDZ-u i SNSD-u, ali da bi trojni pakt i u budućnosti funkcionirao, ta stranka mora osvojiti toliko glasova među Bošnjacima da ju se ne može zaobići pri formiranju vlasti i još mora u kabinet člana Predsjedništva iz najbrojnijeg naroda montirati nekoga po volji svog predsjednika. Problem je, nemali, što su joj učinci takvi da sve na što se može pozvati je bolje prešutiti i nadati se da će biti zaboravljeno u strahu od Vučića i Vučićevih namještenika po Banja Luci.

„Možemo sad samo da spekulišemo ili da imamo posla s krajnje neuračunljivim političkim akterima ili da je reč o racionalnim osobama koje imaju svoje skrivene agende.... Ali, na kraju, nije ni bitno šta je tačno, jer su sve potencijalne verzije sa ovim akterima praktično pogubne za ljude s obe strane Drine“, piše već pomenuti Dejan Ilić u tekstu pod naslovom „Ruka ruku mije“.

Vlasnicima tih ruku, Bakiru Izetbegoviću i Aleksandru Vučiću, Kosovo je u ovom trenutku manje važno nego Japan Muji iz vica. Ono Kosovo koje će jednoga dana BiH priznati i koje je Srbija, zapravo, priznala, samo to niko u Beogradu neće da kaže javno.