Iz dnevnika Kauč-navijača

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad su uletjele u teren one baklje na utakmici Hrvatska – Češka preplavio me osjećaj praznine kakav do sad u životu nisam osjetio. Intenzivan, prejak, paraliza totalna. To je osjećaj koji pamtim iz nekih ranijih sličnih događanja ili iz onih vremena kad je prekid s djevojkom bio kraj svijeta. Ne lažem, ostao sam na kauču skoro paraliziran najmanje pola sata. Vjerujte mi, nisam radio ništa, samo tupo buljio u ekran. Sjećam se samo onog Čeha koji je zabio penal kako se kezi u ekran.

Šest baklji nek' svjetli na grbu…

Preživjelo se. Praznina je popustila i zamijenio ju je bijes, nakon toga sam se izgubio u šumi naklapanja kakva kazna slijedi, a kad je ona stigla, neobično banalna i blaga, onaj ružni osjećaj tupila i praznine otišao je, barem za sada, negdje u duboko zaleđe. No, ostao je jedan pojam koji me škaklja, koji mi kao kamičak u cipeli smeta već danima – i ja bih ovdje malo o njemu. Ne, nije Orjuna, nisu ni jugo-četnici, ni sva ostala folklor nazivlja koja su opet isplivala na medijsku površinu. To ostavljam drugima za (svako)dnevnu uporabu. Meni je zanimljiviji pojam „kauč – navijač“.

U nekoliko proglasa i tekstova nakon nemilih događaja, naime, „pravi navijači“ su pokušavši objasniti uzroke svog ponašanja ili barem simpatiziranja „pravedne borbe putem ubacivanja baklji“ iskoristili priliku da sve „kauč-navijače“, poput, recimo, mene, diskvalificiraju kao nižu vrstu, kao one koji ne kuže stvari, koji nisu dostojni, koji im se, na kraju krajeva, i prilično gade jer su autistični i zagledani samo u svoje pivo, svoj ekran i zbivanja na terenu! Gade im se jer ne kuže spiku, ne kuže borbu i, što je najgore, osuđuju ubacivanje baklji!

Darwinologija po naški

Baš se dalo iščitati, nekad eksplicitno, a nekad između redova - svi oni koji se maškare u nacionalne boje i polude samo za velika natjecanja, svi oni koji jedva dočekaju Euro pa da krenu po pivu i nogometu, svi oni koji s obitelji (fuj!)preko aranžmana otputuju jednom u dvije godine na neko veliko natjecanje, da se malo ispušu na tribinama i sudjeluju u plemenskom ritualu navijanja, svi oni koji s kumovima jednu večer malo duže ostanu uz čašicu, pa se iznebuha dogovore da odu do Francuske, pa to nekim čudom i učine i bude im najbolje u životu, svi oni koji uzmu ono malo godišnjeg i crkavicu da bi bili dio spektakla – sve su to manje ili više „kauč – navijači“, „navijači na baterije“ i „vikend – navijači“.

Bezoblična masa koja ne kuži ništa, koja se budi od SP-a do EP-a, koja hashtagira #CRO, koja zbog naoko viših ciljeva, kao što je uspjeh reprezentacije, nije spremna shvatiti borbu „pravih navijača“ protiv sistema.

Da se razumijemo, sve dok na zavodu za zapošljavanje ne bude, uz navedene profesije, tipa bravar, metalostrugar, tokar – tehničar, pekar, frizer ili medicinski tehničar, stajala i profesija – nogometni navijač, nemam namjeru dati nikome pravo da je veći navijač od mene, „kauč-navijača“. Ili od bilo koga drugoga koji dragocjeno slobodno vrijeme troši na nogomet.

Is there anybody out there?

Ali sam spreman, mimo tih tehnikalija tipa „zanimanje“, priznati da sam sretan jer postoje grupe entuzijasta, koje društvo namjerno ne želi priznati i svim silama želi suzbiti, a koje u pauzama između nogometnih zbivanja, koja su im u temelju životnog izbora, zbilja brinu za to da ovo društvo postane bolje, pa u svojstvu nekakvih modernih Robin Hood družbi idu okolo i uvode pravdu tamo gdje je nema i gdje je institucije ne žele ili ne planiraju uvesti.

Spreman sam stati iza takvih družina koje idu okolo i ispravljaju sve krive Drine, od obračuna sa nepravedno i kriminalno bogatima do obračuna sa svim društvenim anomalijama – od urušene gradske infrastrukture, urušenog morala i urušene ljepote našeg zajedničkog okruženja, ne u svojstvu nekakve vjerske ili moralne policije, ne daj Bože kakve inkvizicije, nego čisto u svojstvu eha svih nas, koji možda nemamo muda stati na crtu. Slažem se da je ovo društvo već zrelo za neku šok terapiju i, iako sam uvijek bio legalist, nekako sam sve skloniji mišljenju da treba postojati netko koga će se određeni zbilja plašiti.

No, postavlja se osnovno pitanje – postoje li takve grupe? Postoje li ili su samo fol? Je li govorimo o autističnim pojavama sa čudnim smislom za pravo i nepravdu, o zajednicama koje djeluju unutar svog uokvirenog svijeta i pored kojih prava nepravda može također proći lišo, kao da ne postoji? Postoje li zbilja beskompromisne grupe koje su kriminal na jednom mjestu spremne prepoznati i na svim ostalim mjestima, ili će, pak, pored nekog drugog kriminala prijeći kao da ga Bog nije dao i čak ga poduprijeti?

Ili sve ili ništa...

Postoje li zbilja moralno snažne i društveno odgovorne grupe navijača koje imaju cilj i stoje iza njega, s namjerom da isprave nakrivljeni i gnjili brod, ili postoje samo one koje zapravo, baš poput odumrlih plenumaša, imaju cilj, ali nemaju plan što nakon što cilj, makar i slučajno, bude ispunjen?

Onoga trenutka kada mi se ponudi jasan plan - što ćemo nakon i kako ćemo nakon, možda i ja prestanem biti „kauč – navijač“. Možda milijuni prestanu biti to isto. I možda stanemo svi kao jedan. Ali, do tada, oprostite na izrazu, češće ispadate tragikomični.

Dok god vidim kako je cilj svete borbe zbijen u nekoliko likova, dok životna filozofija takvih likova buja svuda oko nas kroz raznorazne mamiće i tatiće, bez da se netko s time obračunava, i sve dok vidim da čak i „pravim navijačima“ ne smetaju društvene anomalije koje viđaju oko sebe svaki dan (ne samo da ne smetaju, nego im neki još i pridonose) ja u to ne vjerujem. U tu borbu se ne ufam!

Knjigom u glavu!

Isto kao što vi ne vjerujete da navijanje može podrazumijevati i kauč i TV, tako i ja zadržavam pravo da budem sumnjičav. I da sam ljut kada baklje ulete na teren. Jer, pročitajte malo povijest, postoje mnogo efikasniji načini borbe za pravo i pravdu, a oni uključuju i „kauč-navijače“ (čitaj: narod), koje morate senzibilizirati i ne tjerati od sebe, nego pridobiti njihove simpatije. A baklje u terenu, na jednom Euru, tom zadnjem bastionu okusa stare Europe, gdje svaki narod svojim ponosom maše na tribinama, i neće baš pomoći na tom putu pridobivanja simpatija.

Dug je to put – i nevjerojatno krivudav – a vi na drugoj krivini već sletjeli u jarugu. Toliko nemušto da se pitam je li ozbiljan plan puta ikada i postojao?