Izbori 2022.: Jesen će plakati s nama

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Jedino što su ovi dobro napravili je zatvor, sebi su ga napravili. Kako nikome nije sumnjivo odakle vile, kule, odakle sve ako radiš za platu?“, rekao je, pored ostalog, Elmedin Dino Konaković na završnom, predizbornom skupu Naroda i pravde u Mostaru, objašnjavajući na šta je mislio kada je noć ranije na televiziji govorio o „sanaderizaciji Bosne i Hercegovine“.

U prevodu: Konaković BiH vidi kao tvornicu sanadera – kleptokrata kojima je vlast cilj poslije kojeg sve ide samo od sebe, dakle vile, kule i ostale radosti, a sve će to, tvrdi, biti drugačije ukoliko sadašnja opozicija postane pozicija i konačno popuni zatvorske kapacitete onima što su ukrali puno više od nekoliko metara drva.

Ako dio vlasti dopadne šaroliku koaliciju u čijem je vrhu važnosti Konakovićeva partija, pa oni krenu u ozbiljan i uspješan obračun sa kapilarnom korupcijom i drugim nepogodama, to neće biti jedan od njihovi najvećih uspjeha, već će biti - jedini.

Frtalj stoljeća nerealnih obećanja kojima je politička kasta zasipala svoje birače rezultirao je ne samo dubokom podjelom na tri društva, već i seljenjem svakog od njih u zasebnu, paralelnu stvarnost, tačnije stvarnosti među kojima postoji samo jedna poveznica: čvrsto vjerovanje svake zajednice da je nadomak cilja, iako svi u svojim trakama zapravo trče u suprotnom pravcu.   

Nije nezavisna ili sa Srbijom ujedinjena Republika Srpska danas izvjesnija nego što je bila kada je Milorad Dodik najavio prvi od oko četrdeset neodržanih referenduma. Onoga trenutka, a on je bio jako davno, kada su se samozvane probosanske stranke odlučile na naizgled lakši i suštinski pogubniji put, pa počele podilaziti bošnjačkim biračima i paralelno zagovarati građansku umjesto etničke reprezentacije, ta je ideja doživjela kliničku smrt. Eutanaziju je obavio Bakir Izetbegović, deklarativno mijenjajući smisao vlastite stranke i zagovarajući isti koncept. Dragan Čović, akumulator moći među ovdašnjim Hrvatima, nije uspio ni zareza promijeniti u postojećem Izbornom zakonu, a kamoli naći ozbiljnog sagovornika za ustavne promjene i uspostavu hrvatskog entiteta pod već nekim imenom.

Dva od tri politička društva u BiH imaju stvarno višestranačje, samo što su razlike među političkim organizacijama koje djeluju u Republici Srpskoj, odnosno dijelu Federacije sa bošnjačkom većinom, daleko manje od razlika između, recimo, NiP-a i HRS-a ili SDP-a i PDP-a.

Način na koji je do sada funkcionirala takozvana visoka politika kod nas je zapravo vrlo jednostavan: prvo ide zalaganje za nemoguće, za upravo ono što drugi, ko god oni bili, doživljavaju kao vađenje zdravog zuba bez anestezije, a kada dođe do neizbježne krize radi se na njenom trajanju kako bi se posao odvijao uobičajeno. Ili, preciznije rečeno, kako bi se pljačkanje obavljalo nesmetano i bez posljedica.

Tri „duboke države“ održavaju se na po dva stuba: neopjevanoj korupciji i mreži ovisnika o budžetskim primanjima kreiranoj veleprodajom političkog uticaja stranaka koje su imale vlast i kao takve dilale radna mjesta u javnim firmama. Opstanak tog sistema direktno ovisi o ostanku na pozicijama njegovih kontrolora, a njega, znamo, nema bez kontinuiteta iracionalizma i distribucije nerealnih obećanja.

Suočavanjem sa prošlošću u BiH se bave nevladine organizacije, a suočavanjem sa sadašnjošću niko ko ne želi izvršiti politički suicid priznanjem da od nezavisne Srpske, građanske BiH ili trećeg entiteta jednostavno nema ništa, dok će promjene Izbornog zakona biti ili dogovorene ili nametnute tako da svi budu jednako nezadovoljni.

Očekivati da realisti ostvare respektabilan rezultat i steknu dovoljno moći za prekid nastavka rata drugim sredstvima, jednako je kao očekivati da Ivajlo Petev zamijeni Pepa Guardiolu u „Manchester Cityiju“. Ovdje se, jednostavno, na vlast dolazi podilaženjem najnižim strastima a na njoj ostaje kombiniranim kontinuitetom politike i kriminala, populizma i naplate duga za posao do penzije.

Ono što Konaković naziva sanaderizacijom i što bi, zbog općepoznatog primjera i veće preciznosti trebalo opisati kao desanaderizaciju, neće promijeniti društvene klime i brzo popraviti međunacionalne odnose, ali bi moglo demontirati sistem u kojem se mase pumpaju nacionalizmom, pozicija čuva klijentelizmom, nepotizmom i forsiranjem podobnosti, a političku elitu na pozicijama moći održava armija dužnika koji između stalnog zaposlenja i mogućnosti prekida stalnih kriza nepogrešivo biraju prvo.

Konstrukcija BiH i raspoloženje njenih naroda su takvi da se idealnim raspletima ne treba ni nadati. Nama će i najmanje loš, dakle onaj u kojima je jedina izvjesna promjena u broju stanara zatvorskih ćelija, biti kao dobitak na lotu. Problem je, međutim, što su šanse da i to dočekamo sve manje, a one da sve ostane navlas isto daleko veće nego što su bile prije, recimo, godinu dana. 

U nedjelju, najdalje u ponedeljak ćemo znati jesu li izbori u BiH proces u kojem mogu učestvovati svi, ali na kraju pobjede SDA, SNSD i, normalno, HDZ. Do tada se komotno možemo praviti kako nismo sigurni da jesu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.