Izlaz na otvoreno more u Doljanima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne mogu, zbilja ne mogu, kad u par dana i kurta i murta grakne, po tko zna koji put oko Pelješkog mosta, kad se svi ti vajni zaštitnici volje građana i prava države nametnu medijima sve radikalnijim i radikalnijim stavovima, a znaš, jebote, naprosto odmah znaš da neće biti ništa od toga!

Znaš ih u glavu, znaš kako funkcioniraju po onoj staroj – zagalami da vide koliko si opasan, jer galama je najjeftinija, a opet vrlo efikasna, jer bubnja narodu u ušima, udara pečat da si baš ti taj koji nas brani, koji je tu zbog našeg interesa. Jedini pravi, spretan i okretan, nepotkupiv i beskompromisan!

I evo, ni sedam dana poslije, tema izgradnje mosta i zaštite ovdašnjih prava na otvoreno more pala je u zapećak, svi junaci nikom ponikoše, čekaju valjda da Kinezi u devetom mjesecu donesu prvi kamen, pa će opet graknuti, opet će se prijetiti praznim tužbama, popunjavati udarne termine svih televizija sve radikalnijim stavovima, nećeš pet dana moći ostati od njih, galamit će samo da bi opet zašutjeli.

A zašutjet će iz prostog razloga što je sve to farsa, predstava koja će spustiti zastore čim izbori prođu, ostat će samo okrugli trag na mjestu šatre, što kaže Balaš  – i narod osuđen na snalaženje, kao i uvijek, nakon što još jednom bude birao one koji galame, a ništa zapravo konkretno ne rade. A takvi su, nažalost, u velikoj većini, čak i kad se alternativom nazivaju, čuvaj se galamdžija!

Ostat će narod zapleten u mreži obećanja koja nikada nisu ni bila ozbiljna, ostat će mamurni od galame koja ne vodi nikud, k'o ona cesta od Stoca do Neuma, ostat će zaglavljeni u Doljanima, svake godine iznova u kilometarskoj koloni koja više podsjeća na zbjeg, nego na civilizirani prelazak iz ove naše zemlje u EU.

Na vrućini, puni jada i nervoze, osjetit će ovdašnji narod svaki put što to znači kad se oni brinu za tebe i državu. Stajat će zaglavljeni na graničnom prijelazu koji više izgleda kao kapija nekog propalog bivšeg pogona, nego kao ozbiljan prvi dojam ozbiljne države. Stajat će i čekati da se ukaže bijeli kontejner, k'o bijeli dim u Rimu, sretni k'o da idu u razmjenu, a ne na more.

Ali, to ne smeta graktače da i dalje po potrebi zazivaju otvorena mora i luke, crtaju strateške mape za wannabe budućnost, a da pritom nisu sposobni na najfrekventnijem graničnom prijelazu prema moru napraviti sliku zemlje kako Bog zapovjeda, dati svojim ljudima, u čiju dobrobit se vazdan zaklinju, barem malu nadu da su ljudi, a ne stoka koja služi samo za potkusurivanje. I loženje galamom, koja sve više i više, osluškujte samo, sliči pastirskoj galami po planinskom proplanku...

Hooooj! Haaaaj! Huuuu! Hooooj!