Ja stado', kad ono čopor!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čitam u novinama kako se u jednom mostarskom naselju građani samoorganiziraju ne bi li spriječili učestale pljačke. Ne čudi me ta informacija, pa čak i ako kolega novinar u napisanom možda i pretjeruje, no sama činjenica da me napisano ne čudi je dovoljna za ovo što ću napisati.

Iako MUP pokušava statistički smanjiti doživljaj nesigurnog grada, činjenica je da su pljačke postale svakodnevna pojava u jutarnjim policijskim izvješćima i da se o njima piše, čita, govori. I tu nikakva statistika ne pomaže, te se svodi na onu priču s vremenom, ma znate ono kad vam nakon deset dana života u dubokom temperaturnom minusu od kojeg otpadaju obrazi meteorolozi kažu da je sve OK i kako je na godišnjoj razini ovo jedna od najtoplijih godina.

Samoorganiziranje građana u smislu zaštite je, ma koliko nam se to na prvu činilo možda i simpatičnim, zapravo dokaz duboke jame u koju upada ovo naše društvo, jer samoorganiziranje ovog tipa nastaje samo onda kada sve ostale poluge društva zakažu. I kad se u pojedince uvuče strah da će i njihova kuća sutra biti opljačkana, garaža obijena, automobil otuđen ili član obitelji presretnut i oguljen do zadnjeg feninga. Taj strah posebno nastane nakon saznanja da je nepoznati počinitelj zauvijek otišao u nepoznatom pravcu i da mu ni soli na rep ne možeš staviti i kako si sam u svojoj nemoći. Tada nam preostaje samo onaj životinjski nagon za udruživanjem u grupu. Logično, udruživanjem u grupu dijele se prava i obveze, ali i bitno smanjuje nezaštićenost pojedinca pred prijetnjom. Tako je i nastalo društvo, tako smo i počeli naš uspon do onoga što danas zovemo civilizacijom.

Katran, perje i vješala?

No, kao što vjerojatno znate, u ovom našem lokalnom društvu, dozvolili smo da se iz temelja civilizacije već izvuku neki nosivi elementi, pa imamo što već imamo. Već godinama se mase ljudi na ovim prostorima naziva stadom, aludirajući na njihovu nesposobnost da artikuliraju pojedinačne interese u jedan jasan zajednički stav. Uspoređivanje ljudi s ovcama već godinama je ovdje normalna pojava koja se uzima zdravo za gotovo, ali bih ovom prilikom ipak upozorio sve one koji se smatraju čobanima da bi samoorganiziranje građana pred realnim fizičkim i sasvim izglednim strahom od otuđenja imovine i prijetnje vatrenim oružjem moglo na kraju izrasti u jedan sasvim drugačiji oblik, koji bi na kraju mogao koštati i same čobane.

Drugim riječima, ako dozvolimo pravila Divljeg Zapada, a već smo ih dozvolili na mnogim razinama, onda ćemo na svakoj toj razini imati Divlji Zapad u svakom smislu. A to znači život s malo pravila i bez zakona, odnosno bez zakona istog za sve, u konačnici sa "zakonom kolta" kao referencom. Analogno tome što imamo sve veću nezaštićenost pojedinca koji se u jednom trenutku mora osjećati ostavljen od svih poluga koje društvo čine društvom, dobit ćemo onda pojedinca koji to društvo, koje dijelom ili u cijelosti funkcionira samo na papiru, smatra odgovornim za njegov trenutni strah. I onda ne možemo očekivati ništa drugo nego da se naš svakodnevni film krene odvijati upravo kao na onom mitskom Divljem Zapadu, gdje nitko više ne vjeruje u institucije, nego pravdu uzima u svoje ruke.

Samoorganiziranje građana na temelju mjesta prebivališta i osobnih poznanstava, to stvaranje malih skupina s ciljem samoobrane zajedničkog teritorija od zajedničke ugroze i uzimanja zakona u svoje ruke, šamar je svima nama koji smatramo da živimo u 21. stoljeću i da su seoske straže odavno iza nas, skupa s potencijalnom osvetom rulje i linčovanjem krivaca uhvaćenih na djelu. Dopustimo li totalnu nevjeru u policiju i pravosuđe, bojim se da samoorganizirani građani neće krivce častiti samo katranom i perjem, nego će raditi i oružje.

Što ćemo ako građanima porastu očnjaci?

Prvi metak u čelo pljačkaša koji se namjerio na lokalnu trgovinu i prva pobjeda samoorganiziranih građana, bit će, bojim se, definitivni krah društva u kojem smo se unatoč svemu osjećali čuvanim od strane onih koje smo, unatoč svim njihovim manjkavostima, plaćali iz proračuna, kao što to svako civilizirano društvo radi. I u kojem smo živjeli u vjeri da će društvo učiniti sve da pljačke i prepadi budu iznimka, a ne pravilo.

Bit će to metak koji će označiti novo poglavlje u odnosima u društvu, metak koji će od previše ljudi, nažalost, biti dočekan kao znak ostvarenja pravde, metak koji će pokrenuti lavinu u kojoj će se stado najednom preobraziti u čopor, čopori multiplicirati na lokalnoj razini, jer svako selo, svaki kvart ima barem jednu trgovinu, a o privatnim kućama i automobilima i da ne govorimo. Svi čobani ovog svijeta dobro znaju, sa stadom je lako, ali sa s čoporom se nikad ne zna, zar ne? Hoćemo li uskoro čitati kako pobješnjeli građani zaskaču svakog sumnjivca kojeg zateknu u kvartu, batinaju svakog koji im se učini potencijalnim kradljivcem i pucaju na svakoga koji nosi duksericu?

Kome zvona zvone?

Stoga, treba učiniti sve da taj prvi metak nikad ne opali. I da Divlji Zapad ostane samo na filmu, a ne da se materijalizira kroz niz scena u našoj svakodnevici, baš kao u onoj pjesmi grupe Zoster u kojoj junak ''noćas uzima pravdu u svoje ruke''. Jer, opali li prvi takav metak i pronađe li cilj, gdje će onda sve to stati i kako ćemo to zaustaviti?

Dakle, institucije, znate što vam je činiti, krajnje je vrijeme da se uozbiljite, nemojte da bude kako vam nisam na vrijeme rekao. Stado je jedno, a čopor nešto sasvim drugo. Čopor ne bira, danas strada ovca, sutra, bome, i čoban…