Jebo sad njihovih 200 maraka i naših 200 života

Tekst članka se nastavlja ispod banera

More lajkova prosulo se pod vijest da su prosvjedi u Rumunjskoj urodili plodom te da će vlasti nakon upornog odbijanja ipak udovoljiti građanima i povući zakon koji ih je činio većim bogovima nego što jesu.

No, prije toga, prosulo se i more negativnih komentara na izjave glavnog stranca u BiH kako nikada u našoj zemlji neće biti nečega sličnoga. Istovremeni kritičari politike, a branitelji političara zagalamili su na glavnog stranca i rekli kako priziva nerede i kako bi bilo loše da mi skočimo na noge i da dignemo glas i da kažemo ''dosta!'', ''pomanje!'' ili ''nikako!''. Mi, dakle, svima želimo sve najbolje, osim sebi.

No, kad već branimo našu mlohavost na zabijanje čavala u naš život, trebali bismo se malo trznuti zbog onih kojima ostavljamo ovu nakaradu od zemlje u naslijeđe. Kad već sami sebi nismo bitni, neka nam budu bitni oni u koje se kunemo. Jer, osim bogatstva, djeca su naše najveće bogatstvo.

Ako smo već sebi žugajući u bradu ispratili slučaj Soldo u Širokom Brijegu radi straha za sebe, trebali bismo skupiti ono malo volje za životom što nam je ostalo pa radi svoje djece biti uporni i tražiti da se i najmanja packa istraži i da se istina ne valja u blatu uličnih i uličarskih priča. Trebali smo, ali nismo. Analizirali smo medijske napise, tražeći između redaka je li potpisnik kakvog slova o Soldi na strani bogatih, policije ili kaosa i tko je tamo nekoga platio da govori ili ne govori. Šutjeli smo znajući negdje u dubini svoj najcrnjeg mraka da je naše dijete sljedeće, da smo mi sljedeći i da se šutnjom nikada neće upaliti svjetlo u nama niti osvijetliti ''hodajući'' gol s rođendanske zabave. Mogli smo reći, ali nismo.

Mogli smo zagalamiti i na još jedan slučaj koji reže duboki jaz između nas malih i djece njih velikih. Mogli smo zagalamiti da nije u redu da nečiji sin može ugrožavati živote topovskim udarima i proći nekažnjeno. Mogli smo, ali nismo.

Mogli smo i zagalamiti na bezočne laži prostrte na papir kojeg plaćamo da su svi drugi upošljavali svoje, samo oni nisu. Znamo da nas lažu u oči. Znamo da sinovi, kćeri, rodbina i prijatelji, kao na kakvom jeftinom piru i kao na skupoj pokretnoj traci sjedaju u javna poduzeća. Znamo da naši sinovi, kćeri, naša rodbina i naši prijatelji na jeftinoj pokretnoj traci tapkaju u mjestu i poniženi pužu prema vani. Znamo, ali ne galamimo.

Nismo, a mogli smo, dići glas za deset malih smrti u Mostaru. Nismo, jer smo mislili da smo izrodili dovoljno svoje djece, da se ne zamjerimo kad budemo rađali novo ili smo odmahnuli rukom jer ionako ne možemo rađati zbog stresa u kojem se koprcamo dok oni lakše dižu ruku za svoj odvojeni život nego za pomoć rađanju novog.

Vjerujemo kako su trgovi rezervirani za nečije tuđe živote, za nečije tuđe borbe i da smo mi zauvijek osuđeni na male bogove koje smo, ako smo uopće izlazili na izbore, zaokružili ucijenjeni poslovima za nekoga svoga. Jer znamo, a i o tome šutimo, da se preko noći zbog nezaokruživanja leti iz mjesne zajednice, škole, vrtića, sa šaltera pa i s pozicija na kojima je metla jedini alat. A ne galamimo, kujući svoju djecu u zvijezde i gurajući ih da uče za doktore, iako znamo da se i do metle mora preko glasa, saginjanja i trpljenja općenja s našim ponosom i razumom. Jer mi, umjesto na trgovima za bolje živote, stojimo pognuti u svojem mraku skinutih gaća, s bolom u dupetu, žmureći i dahćući: Sljedeći..!

Plješćući Rumunjima, a ušutkavajući one koji se s razlogom čude našim mlohavim ćunama i mlohavim borbama za život, pristajemo na životarenje. Pristajemo biti nijemi na povećanje naknada za odvojeni život plaćajući najskuplju cijenu za život kojeg živimo odvojeni od života.
Oni su, ne lomeći na toj točki nacionalne interese, koalicije i majorizacije, bogatiji za još 200 KM, a mi, mlohavi i ušućeni, zadivljeni Rumunjima, siromašniji za 200 malih života u sebi.