Jedna škola, a dva krova

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Pitanje dviju škola pod jednim krovom je više političko nego što je obrazovno pitanje i takvo je od samog početka. Pedeset i četiri takve škole u Bosni i Hercegovini nisu nastale tek tako, iz nečijeg pasjaluka i iznebuha iz čista mira, nego su ogledalo društveno – političkog stanja  i povijesne zbilje u kojoj  se ova zemlja i službeno nalazi već 27 godina,a  neslužbeno vjerojatno i duže.

Ogledalo je to stvarnog stanja kojeg neki dobro vide, mnogi s njim žive, neki ga tek ovlaš primjećuju, ono kad se jednostavno mora vidjeti, a neki pred njim stalno zatvaraju oči, baš kao da ne postoji i ponašaju se kao da su takve škole, eto, rezultat nekakve greške u kodu, plod slučajnosti ili nečija kratkotrajna zajebancija kojoj treba doći kraj.

A nije tako, niti je od škola počelo, niti će na školama završiti, ali je činjenica da su škole zrcalo onoga što je u Federaciji BiH već godinama „ispod fasade“ i što je rezultat golemog konceptualnog nesporazuma.

Zlato babino ili zlato babino?

Nesporazumijevanje mi, osobno, ne ide baš od ruke, ali to ne znači da ću progutati sve što mi se servira pod etiketom razumijevanja. Pošto ne želim ovaj put napisati predugačku kolumnu, bit će još prilike za ovu temu, u to ne sumnjam, fokusirat ću se na jedan izraz,  koji se često medijski forsira kao apsolutno nedodirljiv i neupitan, a poslužuje se hladno uz inicijativu za ukidanje dviju škola pod istim krovom. Ne, ne radi se o izrazima kako dvije škole pod jednim krovom rađaju nacionaliste i kako su primjer segregacije a la Južna Afrika osamdesetih, radi se o izrazu – „bolje obrazovanje“! 

Dakle, ističe se da bi ukidanje dviju škola pod jednim krovom dovelo, ne samo do spajanja učenika i zajedničkog plana i programa, automatskog iskorjenjivanja vajnog nacionalizma i babaroge segregacije, nego bi sve to automatski dovelo i do kvalitetnijeg obrazovanja!

Po defaultu se, dakle, ima smatrati da bi ukidanje paralelnih škola i stapanje u jedno dovelo do općeg boljitka nastavnog procesa. Drugim riječima, ne bi nam djeca više bila raspuštena nacionalistička horda, koja se alkoholizira do pet ujutro uz hitove turbo-folka, zašto i jest kriv dosadašnji sustav, nego ćemo konačno i mi imati lijepu i pametnu djecu, kao što su ova što s ruksacima dolaze u ljetnim mjesecima ne bi li upoznali čari naše zemlje.

Kad bolje za oči kolje

Nego, daj mi recite, da ne gubimo fokus, što je točno garant da bi bilo kakvo ujedinjavanje škola automatski dovelo do boljeg obrazovanja? Koji su to parametri koji nam mogu odmah reći da će ubuduće djeca znati više o fizici ili matematici, više o zemljopisu ili književnosti nego što su ih učili do sada? Po kojim pokazateljima ćemo znati da će djeca zbog takvog školovanja ići manje napolje i ostajati ovdje?  Po čemu se ima gledati je li djeca postaju kompetentnija, sposobnija i spremnija za životne izazove nego do sada?  

Koji su uopće parametri po kojima bi se sutra mogao pratiti napredak školstva i društva u slučaju da eventualno dođe do ukidanja instituta dvije škole pod jednim krovom? U osnovi, da se ne lažemo, nema ih. Čak i da postoje, nitko ih nije definirao, niti ih ima namjeru definirati, staviti na papir i stati iza njega. Ali, lijepo zvuči za vanjsku upotrebu.  I to je jedino bitno.

Lijepo bi zvučalo znati i to koliko se djece, dvojnim školama unatoč, ljubi iza zgrade, i "fata" ispod tog istog krova u međusmjeni. Vjerovali ili ne, i to se događa, zbilja je uvijek drugačija od onoga što se sažme u krutu definiciju.

A, u toj zbilji, smiješno zvuči da se dvije škole pod jednim krovom nazivaju leglima segregacije koja rađaju nacionaliste, kada znamo da u stotinama i stotinama škola diljem Federacije, tamo gdje smo „mi u većini“ i gdje nema ni traga o  'fifti – fifti' , isti ti planovi i programi stvaraju što i koga?

Ljude s osjećajem za drugoga i drugačije? Ljude koji rado uče o drugome? Ljude koji  ne znaju za nacionalizam? Ljude koji jedva čekaju da pohrle drugome u zagrljaj? Sve mi to sliči na onu floskulu koja se prečesto koristi i koja govori o tome da kada sjašu nacionalisti svi naši problemi ima automatski da otpadnu k'o kraste…

Curb Your Enthusiasm

A zapravo, postoje jako pozitivni primjeri u ovoj zemlji, u kojima doduše izraz 'bolje obrazovanje' diskutabilno stanuje, ali zato kod njih nema apsolutno nikakve segregacije i nacionalizma. U pitanju su razne privatne obrazovne institucije, solidno spregnute u sustav, koje se bave školovanjima i doškolovavanjima. Mnoge su to škole i fakulteti poduzetničkom rukom ozidani, gdje ne pitaju za nacionalnost  i imaju program prilagođen za svačiju nevolju. Tu su uvjeti i cijenik isti za sve, ne pravi se razlika po imenu i porijeklu.

Ne samo da su tu  riješeni svi problemi koje različitost ovdje inače rađa, nego je i sasvim nebitno po kojem planu i programu se radi, a oblik i pozadina diplome nikome ne bode oči. Nitko ne galami zbog toga, nitko ne ganja pravdu i ne izlazi na ulice zbog takvih škola.

Naravno, svi znamo da je to zbog toga jer je to tek obrazovni problem, ako je uopće ikakav problem u pitanju. Politika i politike s tim konceptom problema nemaju, pa čak ni oni koji su vazda i uvijek za "bolje školovanje". I zato problema i nema, zar ne?