Jesi probao ugasit pa upalit?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Posljednjih dana ozbiljno sam zabrinut za domaću javnu svijest. Lik ugledao automobil na cesti da mahnita, umjesto da blica, trubi, on izvadio mobitel. Po nesreći provjeravanje je li još živ, kao u najlošijim američkim horor filmovima Đ klase. Zamisli da je lik u prometnoj preživio! Zamišljam kako ga manijak željan klikova batinâ dok se šoferšajba ne usitni u milijun komadića, dok mu se ljepljivi, gnjecavi mozak ne razlijepi po volanu i haubi.

Ne, nisam gledao taj video, ne čitam crnu kroniku, o svemu sam postao upućen iz vaših prepričavanja kao sinoćnje blockbuster epizode. Postala je Federacija BiH opsjednuta snimkom brutalne smrti, onanisalo se što po kućama, što javno po društvenim mrežama, nadmetalo se tko će više osuditi stravičan zločin snimanja smrti uz prateći seksi video snimak.

Ali ne! Ne bio tu kraj! Jučer (od dana objave ovog teksta) republički mediji u zvjerskoj osudi mudžaklerofašističkih društvenih mreža u Federaciji, opjevaše guslarski ep o junaku šećerašu, ep o Slomljenom Branu. Da nam svima i mater i oca spomenem u negativnom kontekstu, kad sam posljednji put prošao kroz crveno, ostao sam bez vozačke dozvole, a da ne govorimo da pod dobro poznatom dijagnozom dijabetesa utovarim ormar u sportsku limuzinu i krenem na put od pola dana jahanja.

Poslije samo toga, upitam se nije li pogreška bilo otvaranje Cinestara u Banjaluci, jer netko je očito previše puta pogledao Jovana Fitilja.

Divan film taj Baby Driver

No nije ova scena koju namjerno vežem uz odličan uradak Ansela Elgorta i živa-rahmetli Kevina Spaceya pobudila moje sumnje u masovni zdrav razum. Naime, masovna histerija posljednjih tjedana oko Igara prijestolja, hoće potpisivati nekakvu peticiju za reviziju kraja, pa mi prijetili ljudi (nadam se, ne zaozbiljno) zbog moga javnoga šegačenja i spojlanja. Pa isto kao lik s dijabetesom i ormarom u gepeku koji pokušava oboriti gumball rekord kroz BiH, znaš da će nesmotrenost epohalnih razmjera rezultirati jednako epohalnim neuspjehom, gotovo filmskim.

Histerija je jednako omasovljena konstantnim brujanjem o ratu, kao da su vam dva desetljeća nazovi mira previše slobode i olakšanja pa priželjkujete nove sukobe. Bilo kakva činjenica koja bi se mogla iskoristiti za masovnu kavgu ili čak tučnjavu, ustaše, partizani, paravojske srpske i bošnjačke, isključivanja slučajnih prolaznika kroz SDP, a ako nema u domaćem dvorištu, pokačit ćemo se mi jednako i oko Kosova, oko dominacije Googlea nad Huaweijem i vice versa.

Kulminacija je mir u svijetu

Domaće ludilo se zaokružuje izdvajanjem dirljivog, gotovo alanfordovskog zaključka kardinala Puljića da „ako bude pameti, neće biti rata”. Ono kao da 1990. zakuhali nisu upravo visokoobrazovani građani na dobrim pozicijama. Eto baš su šukumbabe i pranene iz Kozarca, Ravnoga i Fazlagića kule očistile kubure i zašemlučile. Ne, ama čak ni to nije dovoljno, nego mediji ogroman značaj daju tribini Zahumsko-primorske eparhije u kojoj su sveštenici raspravljali kako implementirati mir.

Zar za to uopće treba javna ili bilo kakva rasprava?! Najglasnijim mirnodopskim događajem u poslijeratnom Mostaru ja vidim uvođenje gradskih taksi službi. Znate li vi uopće koliko taksista je tek tada naučilo da postoji Vukovarska, Zalik, Titova, Brankovac, Ulica hrvatske mladeži, Kneza Domagoja. Znate li vi da istu osnovnu stvar, kako funkcionira urbana zona, još nisu naučili u poduzeću MostarBus, da autobusi još voze jednostrano, Opine-Zalik i paralelno Raštani-Jasenica.

Drugi najvažniji mirnodopski događaj je kada su ravnatelji dva mostarska teatra, Hrvatskog narodnog kazališta i Narodnog pozorišta Mostar, konkretno Vukoja i Mujkanović sjeli u Bristol na piće, dogovoriti Ajmo na fuka. Nevjerojatan je pozitivni tihi žamor koji se prolomio tog dana u Bristolu.

To je taj snimak

Posljednjih godina zavladalo je društvenomrežovsko ludilo da samo ja imam pravo, samo ja imam viziju, samo sam ja bitan, lajk za lajk, glava za glavu, oko za oko, zub za zub. Lajkovima se broje suosjećanja i redovito, kad na nešto reagiram bilo čime što nije lajk, dobijem privatnu poruku: koji ti je? šta tebi konkretno smeta? što si mi metno ljuti smajli?

Previše smo postali paćenici javnog odobravanja, neosjetljivi smo na tuđe mišljenje, na tuđu slobodu, negiramo da mogu postojati dvije istine, i da su obje jednako u pravu i obje jednako u zabludi, brojimo samo lajkove, zgražavamo se na iste stvari koje slavimo, u panici smo ako milijun lajaka nismo primili u dupe.

Humanost je kad odvezeš nekoga u ulicu „na onoj strani”, humanost je kad odgovoriš na pitanje koliko je sati, kuda se ide do pekare, do mosta, do džamije, do crkve, do pošte, do suda, humanost je kad zaobiđeš hrpicu pometenog smeća dok radi čistač na ulici, a papirić od žvaka ne baciš mu na zemlju, nego uz pristojan osmijeh ubaciš u njegov koš (jeste li to ikad probali, pa i čistač ima pravo glasa). Humanost je kad odeš na najobičije potpuno medijski nepopraćeno piće s nekim i znat ćemo da je mir i da je dobro tek kada vidimo za istim stolom da sjede Bešlić i Marić, kad vidimo da sasvim neformalno u kavani sjede Dedović i Perić ili tko ga već zamijeni. Ono da se šale, smiju, da nisu ukočeni, baš kako neprimijetno, neformalno, a tako istinski snažno, nomadne sjeđahu Vukoja i Mujkanović, ono ka'se Ajmo na fuka dogovaraše. Ono ka' taksiji bijahu friško provozali na obje strane jednog Mostara, na obje strane jednog srca, i klijetkam' i pretklijetkam'... Bez panike, bez videa na društvenim mrežama, a pogotovo bez lajkanja. Uostalom, nije ni trebalo provjeravati jel mrtav teatar tijeh dana.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.