Kad dernek utihne

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Recimo da imam poprilična iskustva i dug staž po pitanju rođendanskih zabava, tuluma, derneka, žurki i sličnih okupljanja. Nije sad baš da pamtim svaki, daleko im lijepa kuća bila, ali siguran sam da je svaki od njih imao sličnu dramaturgiju.

Ono, sve krene s neobičnom euforijom, spojem velikih očekivanja i radosti što ćeš opet vidjeti drage ljude u dragoj situaciji, pripreme ti unose pozitivnu nervozu, a početak večeri, dok se još okupljate, sliči optimizmu u ljudskom obliku.

Kako noć prolazi, euforija se povećava, adrenalin počinje raditi, pa ti najednom svak' draži nego možda jest', grliš, ljubiš, srdačan si kao što nisi bio odavno, a kako i alkohol krene uzimati pod svoje, rečenice su ti sve smjelije, sve više obećavaš, sve više baljezg…ovaj, pričaš, sve si glasniji i, nažalost, sve više udaljen od stvarnosti.

Taj mali svijet, obično uguran u jednu prostoriju, u tim trenucima čini se poput kapsule koja besciljno, i drago nam je svim prisutnima zbog toga, luta svemirom. I koji, oslobođen gravitacije i njezinih zemaljskih okova, naizgled čini ostatak svijeta nebitnim. Okolina, ružno lice stvarnosti, neraskidive veze i uvjeti, ne postoje. Barem ne u tim jednom odsječku vremena, kad druženje doživi kulminaciju

U neka doba, za obične zemljane gluha, potpuno odvajanje od stvarnosti bilo je normalna pojava. Previše buke, previše smijeha, previše druželjubivosti. Gledao bih ponekad, kroz prikučene kapke, tu masu ljudi, rekao bih silu intelekta, snage i moći. Vidio bih kroz omaglicu, načas, i onu slatku pticu mladosti kako lebdi nad svima nama. I ne smeta joj ni luster.

Iako se dernek uvijek čini kako mu kraja biti neće, kao u kakvom filmu kod kojeg je redatelj iznenada shvatio da mora lomiti radnju i privoditi kraju, i zabava nekako naglo utihne. Ponekad policija, ponekad susjedi, ponekad nestanak meze (kad krene priča bez veze), a ponekad kakav partibrejker, samo ubrzaju neminovno.

Slatka ptica mladosti odleti u nepoznatom pravcu, intelekt zamijeni tupost mamurluka, snaga ishlapi kroz pore na koži, a ona sinoć opipljiva moć preraste u neku čudnu nemoć. Ono tako lako izgovoreno pokušava se jutrom probiti kroz šumu nabacane memorije, ali većinu toga ionako pojede ili barem relativizira susret s jutrom. Ili danom.

U sudaru sa stvarnošću, tako opipljivom i upornom, tulum se doima tek poput tvorca nepotrebnog tereta, koji kola tvojim venama i čini svaki tvoj pokret glomaznim, zakašnjelim i trapavim.

Gotovo sve sinoć izrečeno, barem ono čega se sjećaš, izgleda kao višak ovog jutra. Iako ćeš, da bi se nekako priključio u stvarnost, u nedostatku boljeg, posegnuti za sinoćnjim repertoarom, koji, vazda to zaboraviš, ujutro uvijek bude k'o podgrijana krtola, i dalje te pomalo drži.

 I tek kad bude kasno shvatit ćeš da je bolje šutjeti, jer ono od sinoć često nikome, ama baš nikome, ništa ne znači. Čak ni onima koji su bili s tobom, a kamoli onome koji je sinoć legao u deset i kojem niste njegov a cup of tea. A kojeg je jutro baš tu nacrtalo, tako neizbježnog i tako krutog, tako neosjetljivog na tvoju sinoćnju euforiju.

Jutro je, zato stari kažu, uvijek pametnije od večeri. A tamo neki glupi dan češći je 364 puta nego rođendan. Gravitacija opet uzme pod svoje, a idilična slika pretvori se u lik Doriana Graya. S novim ožiljkom, u moru sličnih, po jednim za svaku novu godinu, svaku novu žurku i svaku nerealnu nadu da će ovaj put, eto, biti drugačije.

Neku tanku nadu da neumoljivo jutro, koje prokleto mora svanuti, neće opet natrljati realnost na tvoju mamurnu facu. Nadu koja se sinoć činila tako opipljivom, čak joj je i dah mirisao na kamilicu. Na onaj već spomenuti a cup of tea.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.