Kad porastem bit ću Izvođač Radova

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad smo bili mali često bi nas stariji pitali – A što to vi tu izvodite?!? Da mi je današnja pamet i današnje iskustvo, znao bih odgovor, ali u to vrijeme bi se uvijek ponašali kao divljač uhvaćena u noći pred farovima automobila. Ukočili bi se i tupo, sa strahomu očima, gledali u osobu koja nam je uputila to strašno pitanje – A što to vi tu izvodite?!?

Najčešći je s tim pitanjem bio predsjednik kućnog savjeta, nazovimo ga Tomo, koji je bio zadnja instanca sistema, odan vjeri da sve mora biti kako treba, strog i pravedan, a koji nas je hvatao u mnogim dječjim nedjelima koja se danas mogu svesti pod ''uništavanje zajedničke imovine i kršenje kućnog reda''. Predsjednika Tome smo se bojali, dolazio nam je u snove, kad bismo ga vidjeli da ide ulicom, mi smo prelazili na drugu stranu. Bio je dovoljan pogled da shvatiš što ti Tomo hoće reći, pa da ostaviš sve što trenutno izvodiš.

Nije doduše Tomo bio jedini, bili su tu i roditelji, susjedi, slučajni prolaznici. Zahvaljujući njima naša je zgrada bila jedna od urednijih u gradu, iako je dijapazon naših „marifetluka“ bio ubojito različit – od šaranja po vratima stubišta i lijepljenja žvake na interfon, preko galame od dva do pet ili razbijenog stakla na ulaznim vratima od strane naše lopte, pa sve do pokušaja da otmemo susjedinu mačku ili tu istu mačku bacimo na susjedovog papagaja.

Mulci, dripci & majmuni

Uglavnom, da ne duljim, duga je bila lista ostvarenih nedjela i, preventivno, kad god bi nas vidjeli da smo se grupirali i da nešto dogovaramo – pitali bi nas stariji - A što to vi tu izvodite?!? – znajući da nakon tog okupljanja ne može uslijediti ništa što je u skladu s normama za koje su oni smatrali da su svetinja svakog urbanog života. Mi smo bili mulci, dripci i, od milja, majmuni, koji ne cijene, ne mare i kao da namjerno rade sve što je loše. Bili smo omraženi od svih koji su htjeli spavati od dva do pet popodne, ali nas je, da budem iskren, a kako mulcima i dolikuje, pomalo za to boljela ona stvar.

A kao što rekoh, da mi je današnja pamet i današnje iskustvo – na ljutito pitanje ''A što to vi tu izvodite?!?'' – ja bih, eto, sasvim mirno, sasvim ležerno rekao – mi smo izvođači radova, što hoćete?

Jer danas znam ono što tada nisam znao – izvođači radova su oni sretniji među nama koji su ostvarili svoj životni san i zauvijek ostali dripci, mulci i oni koji ne haju za zajedničku imovinu. Oni, naime, i danas čine upravo ono što smo mi činili kao djeca, a što smo u međuvremenu prestali činiti, postavši baš poput naših roditelja – odgovorni članovi zajednice koje brine svako uništavanje zajedničke imovine i buka u vrijeme kućnog reda. Mi se sekiramo, ali ne i izvođači radova, koji buše, ruše, razgrađuju i ravnaju kad im padne na pamet, i kada ih netko upita - „ A što to vi tu izvodite?!?“ - oni ne da se ukoče i useru od straha kao što smo se mi onomad znali prepasti pred Predsjednikom Tomom, nego, baš naprotiv, kažu radoznalom da lagano odjebe. Jer oni su – IZVOĐAČI RADOVA! Oni znaju najbolje, oni mogu sve i njih nije briga! Pa ti reci da to nije ostvarenje životnog sna!

Performans je revolucija koja teče

Za razliku od svih onih pilota, astronauta ili kojekakvih gluposti kojima smo odgovarali na pitanje „što želite biti kad porastete?“ (ja htjedoh biti Sandokan), onaj koji je sanjao da jednog dana njegov bager ruši sve okolo i koji betonira gdje mu na pamet padne, jedini je ostvario san.

Izvođač radova radi isto što smo radili i mi kao klinci ili kao momčići pod prvim velikim naletom hormona – ne priznaje poredak, ne priznaje društvene norme, oslanja se na intuiciju i jatake, ne razmišlja previše o postupcima i manje – više ga ništa ne može zaustaviti u izvođenju onoga što je naumio. Dabome da mu se može, jer nema više predsjednika kućnog savjeta kakav je bio Tomo, a da ne govorim o nekim višim institucijama čija bi Tomo bio produžena ruka.

Zato, ako vam vaše dijete kaže da kad poraste želi biti Izvođač radova, svakako mu recite da je to puno bolja opcija od tamo nekih astronauta ili pilota. Odmah mu recite da od tih snova nema koristi. I ni slučajno mu ne spominjite Sandokana…