Kako danas pričamo: WTF, 'RU meni LOL?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Znate li onaj vic kad se djevojka udala i uglavnom, dolaze gosti, pita je svekrva da skuha kavu, a ona podigne palac i namigne. Prođe neko vrijeme, čekala svekrva, čekala, na kraju sama ustala da napravi kavu. Pita opet svekrva nevjestu da kolač nareže gostima, ona opet pokaže palac i namigne, ali ne mrda. Tako bi nekoliko puta i kad su gosti otišli, priđe svekrva nevjesti pa je pita:
"Kako ti ono meni daješ znak palcem da je sve u redu, da ćeš skuhati kavu, da ćeš dati kolača gostima, i na kraju ništa?"
A nevjesta će: "Pa neću ti pred gostima pokazivati srednji prst?!"

Zanemarimo ovu visprenu nevjestu, nego, jeste li primijetili da smo se posljednjih godina prestali šaliti i kako gotovo sve shvaćamo kao uvredu? To je zato što nam komunikacija ne obiluje stvarnim emocijama pa je popunjavamo mržnjom. Evo ja sam to isprobao na sebi. Lijen sam tražiti emotikone kad se dopisujem s ljudima. Trebaš ono dugo držati pritisnut 'enter' i stvarno mi se ne da, sporo je i pipavo. I onda svi smatraju da sam ja jedno najobičnije zanovijetalo i da non-stop prigovaram. Valjda kako u svojoj komunikaciji imam enormnu količinu ironije i sarkazma. Isto kao da zamisle moju namrgođenu facu dok pišem poruke na raznim mesinđerima (evo baš kao sada, dok pišem ovaj tekst, ja sam gledam u svoj odraz u ekranu, u ovu duboku boru iznad lijevog oka i mislim: "Bože dragi, koji sam ja mrgud!")

Emocije izbačene iz komunikacije

Prestali smo komunicirati uživo, a pod uživo mislim na govor u kojem ćemo neverbalno prenositi poruke o našem duševnom stanju, emocionalnoj stabilnosti, potajnim motivima. Dok gledate sugovornika u oči, svojim izrazom lica dajete potvrdu onoga što govorite, da ste uznemireni doživljajem kojeg opisujete, da ste sretni zbog ishoda kojeg prepričavate ili nesvjesno otkrivate da vam je namjera nešto drugo, što ne govorite, da se šalite, da nešto muljate, da u strahu očekujete reakciju...

Taj smo dodatak nekada imali i u pisanoj komunikaciji. Na potezima rukom može se očitati je li netko pisao u žurbi, je li bio bijesan ili smiren dok je pisao poruku. Na rukopisu se čak može zaključiti i želja osobe da vam se dodvori, da se isprsi pred vama ili čak ako njemu ili njoj nije ni stalo do vas i vašeg mišljenja. A na rukopisu jednog mog prijatelja (nije doktor) čak se može zaključiti da je stasao kao dio ratne generacije jer mu je rukopis odvratan, infantilan, baš se vidi da je obrazovni sustav podbacio tih godina.

Danas sve rjeđe komuniciramo rukom pisanim tekstom, prespor je, i okrećemo se elektronskim uniformiranim slovima. Sve je službeno, ledeno, suhoparno, čak i da ja probam nakititi ovaj tekst onomatopejama, epitetima, metaforama... Samo bih izgledao staromodan i dosadan. Pa smo stoga izmislili te emotikone pri dopisivanju, smješke i ljutke i ove ostale za koje baš i ne znam kako se zovu.

Simplificirano pojednostavljivanje

Najprije smo izmislili kratice: god. ili gđa. Pa onda včrs, jbg. Pa smo skratili rečenice: LOL, WTF, ŠBBKBB, ABd. A onda smo se vratili kroz vrijeme i uveli emotikone, ali ne kao nekada živopisne egipatske hijeroglige, nego su naši piktogrami postali također nekako skraćeni, uniformirani, emocionano deformirani baš kao što je svojevremeno slikovno pismo zamijenjeno klinastim pa alfabetom. Imaš onu okruglu glavurdu dudeka koji je obolio od hepatitisa koji nema jezika uopće kada se smije od srca, ali zato ima metar i pol jezika na onom plazećem emotikonu.

I imaš onaj emotikon govno koji više sliči na čokoladni preljev, da obično dosta vremena potrošiš na objašnjavanje roditeljima da ga ne smiju stavljati u čestitke za rođendan.

Ali zato nema emotikona koji objašnjava čežnju i sjetu i ignoriranje i averziju, pobogu, u najpopularnijim tipkovnicama nemaš ni sliku prsta srednjaka pa onda moraš ljudima namigivati i slati palac k'o nevjesta svekrvi.

MNJ PRČ VŠ RD

Zar vas nimalo ne brine što vam je draže poslati nekome poruku nego ga pozvati i popričati nekoliko minuta?! Nije više ni da je skuplje ili jeftinije, poziv Viberom ili Whatsappom ili Facebook Messengerom je besplatan, kao i poruka.

Čak i telefonskim razgovorom prenosite emocije, ako se smijete, ako vam glas drhti, znate, glas ne drhti jednako kada ste bijesni, zabrinuti ili zaljubljeni.

Pričajte, ljudi. Bilo bi nam bolje da malo više i malo češće pričate. Uživo. Ne ono odete na kavu pa mobitel u ruke. Pričate. Čujete se. Slušate se. Gledate se u oči. Rukujete se. Ošamarite se. Pomilujete se. Znate...

Svojevremeno su se Bakir i Fahro dopisivali preko novina. Nema koju ogrdu jedan na drugoga nisu pisali. Nije u novinama dopušteno koristiti emotikone, nekako je... neukusno. A onda nakon silnih svađi sjeli Bakir i Fahro za stol i porazgovarali, gledali se u oči, i eno sad, u jesen, ljubav procvala. Možeš zamisliti kada bismo svi mi skupili petlju pa malo porazgovarali... Gdje bi nam kraj bio?!