Kako prepoznati neprijatelja?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kako li je samo lijepo živjeti u Srbiji ili Hrvatskoj! Anamo oni imaju izbore, pr(ij)evremene izbore, izbornu ćutnju ili šutnju, ovisno kako (t)ko definira glasovnu promjenu nestanka tona dok još ima slike, pa izlazne ankete, pa parkete pa tapete...

A mi, kukavci crni, ovako kulturni i upitani od sebe, mi jadni mačići kučići šutimo i kad su njima izborne šutnje i ćutnje jer zamisli ti pitaš člana Hrvatskoga narodnoga sabora nekakvo političko pitanje, a on ti odgovara samo otvarajući usta, a ni riječi nema iz njega jer izborna je šutnja tamo gdje je on na listi.

Ili, okreneš na drugu bandu, bandu kao stranu mislim, ali i da ne mislim, šta škodi, političari i banda, tu ti je to negdje u pet deka... Vučić na sastanku s Dodikom ne smije ni riječi kritike da mu uputi jer pobogu izborna je kampanja u Srbiji pa onda on onako neizravno referira o referendumu jer bi se to može biti reflektiralo na izbore u Srbiji oliti referendum o njegovoj budućnosti.

Mi smo, ćusti, neobični i egzotični kakvi jesmo, vjerojatno jedina zemlja u kojoj se izbori održavaju usred izborne kampanje. Da, naravno da mislim na izbore kojima mi svake četiri godine odlučujemo koja trojica Hercegovaca će odsad plaćati stanarinu u Zagrebu od novca građana iz susjedne države. Hvala Glasnoviću pa nisu više samo Hercegovci, uvijek je zvono bilo na nama. Da budem pošten, nije više ni svakih četiri godine, sad je svakih pola godine.

To je, na kraju krajeva, i jedina stvar koju izvozimo kao proizvod sa zaštićenim geografskim podrijetlom – postizborno rasulo koje se reflektira u koalicijama s kim god.

Prepoznati neprijatelja je lako

Na moju osobnu žalost, ja sam izbore, između ostaloga, studirao (jel da, možeš zamisliti kako smiješan odabir fakulteta) pa znam da su naši suvremeni politički pokreti i stranke i koalicije svi redom se pogospodili pa odabrali američki model kampanje. Što da ne, kad nam je već sve američko, za ručak paprike i rajčice, pa sudstvo, pa vojska, kokakola, bicikla, hitovi u kinima, sva djeca nose starke, i pončo se vratio u modu... Uglavnom, ključna stvar američke kampanje je – pronaći neprijatelja.

E sad, oni u Srbiji odmah kažu 'nama Hrvati ne daju u EU!' i eto ti neprijatelja – Hrvata. Oni u Hrvatskoj kažu 'Srbi se hoće otcijepiti iz BiH!' i eto neprijatelja – Srba. A što mi sad u sredini da napravimo?!

Nije sad da je nama lako uprijeti prstom pa reći da je susjed/komšija neprijatelj. Onda mi to moramo suptilno. Šta ti je to suptilno? To ono kao kad je Fata pitala šta je to rektalno, analno pa joj doktor rekao da turi lijek u gu...., ma zaboravite. Nego, znači, mi to moramo latentno, moramo nježno i prikriveno.

Onda su domaći političari značajno kreativniji od svojih kolega preko grane. Naravno, jer ne mogu tek tako reći, ma oni su ti big shit i svejedno izboriti 50-ak mandata, nego moraju to upakirati u majorizacije, referendume, vojne vježbe, diplome, elektroprenose, treće kanale...

Pitaj me kako

Primjerice, neprijatelj te ne razumije. Ti znači, kad priđeš djevojci i kažeš joj da je lijepa, a ona te hladno gleda kao koji ti je, debilu... Odmah ti klikeri trebaju proraditi da ona nije tvoja, o'tvoje vire. Jer kad joj pokušaš objasniti da 'mogli biste na piće', ona okreće glavu, mjerka te kao da se sprema u napad, da te zakolje. Ne razumije ona što je piće, kava, kafa, kahva, gusti, sok, himber, sok i ć. Ti nakon toga svega nabrojanoga ne trebaš diplomu na kojoj piše da je ona završila rvacki il' hrvatski, srbski ili srpski, bošnjački ili bosanski, ti znaš da na izborima glasaš protiv njenih jer čovječe, nisi ti pijan, ružan i glup pa neće s tobom na piće, nego ti je neprijatelj što te ne razumije.

Ti kad vidiš na ulici dva čovjeka da kopaju, odmah trebaš zasukati rukave i lopatu u ruke. Jer nisi više siguran, da oni ne kopaju prvi i drugi kanal. I zamisli, izmajoriziraju te i ne stigneš na vrijeme iskopati treći kanal, kako da onda ne ostaneš izoliran u svojoj informacijskoj rupi za koju se pripremaš još od ranih devedesetih?! Morat ćeš gledati na engleski Netflix i chill... jel, da ne psujem sad ovdje, ima kulturna svijeta šta ovo čitaju.

Ama ti svaki put kad uđeš u trgovinu moraš referendumati kod police s mladim sirom, dahoćešli naš Glogovac ili naš Meggle ili naš Zott?! Zamisli, izreferenduma se taj devetijanuar pa ti Glogovac tu pred nosom postane inozemstvo i ne kupuješ više domaće. A ti si patriJota.

E, slušaj 'vako

Kod nas se, dakle, moraš diviti domišljatosti marketinških eksperata jer neprijatelja ovdje nije jednostavno osmisliti, dizajnirati, promovirati. E baš zato naši političari imaju ekstremno visoka primanja u odnosu na naš životni standard. Jer oni to zaslužuju. Znači, od lijepe prsate plavuše oni naprave neprijatelja, od par fizičkih radnika, od mladog kravljeg sira, niskokaloričnog i bezukusnog... Moraš priznati da domaći političari umiju. A tko umije, njemu dvije... plaće. I regres. E sad, drugi je par opanaka što se oni u predizbrnoj sezoni potroše pa tijekom mandata i šupalj kamen bude korisniji od njih, no to je, rekao bih, više tema za nekog od kolega poznavatelja nogometa, jer to je staro pitanje igranja u europskim klubovima i lošeg plasmana reprezentacije na međunarodnim natjecanjima. Eh, da se ja u to razumijem, kladio bih se. Ups! Zanijeh se, i kladionice su kod nas nacionalni interes. Sorry!

Nego... Blago Mostarcima pa oni ove lokalne izbore ne doživljavaju tako ozbiljno kao drugi. Jer s ovakvim neprijateljima kakvi su u BiH pred svake izbore, kome uopće trebaju prijatelji!?