Knjiga šapata

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sarajevska Vijećnica je 23. travnja, navečer, bila osvijetljena u boje turske zastave. To osvjetljavanje povijesnih objekata u Bosni i Hercegovini počesto se pretvori u opskurnu manifestaciju političkog udvorništva koje je u etičkom smislu krajnje upitno.

Tako se dogodilo i ovaj put. Navodni povod bilo je obilježavanje turskog nacionalnog praznika Dana nacionalnog suvereniteta i djeteta. Nemam ništa protiv, ako sarajevske gradske vlasti to žele, da prigodno, bojama turske zastave, obilježavaju i sunet Erdoganovih unuka, i to po onoj: "Bakirova livada, Bakirova trava." Međutim, napraviti nešto slično 23. travnja je u najmanju ruku bolesno.

Ovaj čin, na žalost, ima isto simboličko značenje kao na primjer divljanje pripadnika 10. diverzantskog odreda na ulicama Srebrenice 10. srpnja, dan uoči obilježavanja srebreničkog genocida. Naime, dan kasnije, 24. travnja, obljetnica je događaja koji se u svjetskoj historiografiji naziva Armenski genocid, prvi genocid suvremenog doba. Na taj dan, 1915., turske vlasti su uhitile nekoliko stotina istaknutih armenskih intelektualaca i političara, a većinu njih potom pogubili. To je bio znak za početak stravičnih, masovnih zločina prema kršćanskim manjinama u Turskoj, prvenstveno prema onoj najbrojnijoj, Armencima.

Najčešće se spominje brojka od milijun ubijenih Armenaca, dok armenski povjesničari smatraju da se radi o milijun i pol ubijenih. Turski izvori taj događaj smatraju "građanskim ratom" u kojem je poginulo između 200 i 500 tisuća ljudi. I danas, nakon 105 godina, taj je zločin u Turskoj tabu tema. Treba se prisjetiti slučaja književnog nobelovca Orhana Pamuka koji je 2007. otvoreno pisao i govorio o ovim zločinima, te se zbog toga našao i na optuženičkoj klupi, a kojemu je prije godinu-dvije upravo zbog toga oduzeta prethodno dodijeljena titula počasnog građanina Sarajeva te dodijeljena notornom Stipi Mesiću.

Genocid nad Armencima priznale su i osudile mnoge zemlje i međunarodne organizacije, uključujući Francusku, Rusiju, Italiju, Njemačku, Poljsku, Kanadu, te 49 od 50 američkih saveznih država. Prilikom nedavne posjete Armeniji papa Franjo je zločin nad Armencima nazvao "prvim genocidom 20. stoljeća".

Iza ovog čina, osvjetljavanja sarajevske Vijećnice na ovaj datum, po svemu sudeći stoji Izetbegovićeva SDA. Treba se prisjetiti kako je Izetbegović do prije nekoliko godina, kao papagaj, na svakoj obljetnici Armije BiH, usprkos činjenicama koje ga demantiraju, ponavljao kako Armija BiH nije klala, palila, ubijala i silovala, niti osnivala koncentracione logore. (Doduše, Bakir Izetbegović to iz sefa Centralne banke u kojemu je prove rat nije mogao ni vidjeti, što ga donekle amnestira.) U ovakvom, bolesnom odnosu prema tuđim žrtvama može se tražiti i razlog osvjetljavanju Vijećnice bojama turske zastave noć uoči obljetnice Armenskog genocida. Radi se nastranoj, psihopatološkoj kulturi sjećanja koja graniči s nekrofilijom, koja na taj način ponižava i vlastite žrtve, prvenstveno one srebreničke, a sve to zbog dnevno-političkih razloga i podaničkog odnosa prema Erdoganovoj Turskoj.

Prije nekoliko godina zagrebački Sandorf objavio je roman "Knjiga šapata" rumunjskog pisca armenskog porijekla Varužana Vosganjana, pisca, političara i ekonomiste rođenog 1958. godine u gradu Craiovi, u Rumunjskoj. Vosganjan je u dva navrata obnašao dužnost ministra gospodarstva u rumunjskoj vladi, a trenutno je predsjednik Udruženja pisaca Rumunjske. Njegovo remek-djelo "Knjiga šapata" prevedeno je na više od dvadeset svjetskih jezika, za koje je Vosganjan dobio cijeli niz književnih nagrada u Rumunjskoj i svijetu. Radi se o jednoj od najpotresnijih knjiga koja je nastala u novije vrijeme.

U romanu Vosganjan opisuje kolektivne traume Armenaca razasutih po cijelom svijetu, i to iz perspektive dječaka Varužana, 50-ih godina prošlog stoljeća. Iz priča starijih, koje potajno prisluškuje, među kojima je i njegov djed koji je pukim slučajem preživio genocid, dječak stvara svoju "knjigu šapata". Razlog je taj što Armenci o svojim traumama govore u strahu i šapatom, skrivajući se po crkvama ili kosturnicama zbog represija koje su nad njima provodile komunističke vlasti.

Vosganjana isključivo zanimaju žrtve, o turskim zločinima piše uzgred, kada piše o nekim svojim precima i kada opisuje okolnosti pod kojima su ubijeni, odnosno je li se to dogodilo odmah, u općem pokolju, ili prilikom povlačenja kada su preživjele napadale krvoločne kurdske banda, pljačkajući ih i ubijajući uz odobrenje turskih vlasti. Armenske jedinice imale su izričitu zapovijed da ne smiju ubijati turske žene i djecu, iako su znali da to krvnike neće učiniti boljima niti milostivijima, već su to radili isključivo zbog sebe.

U knjizi od gotovo pet stotina stranica riječ genocid spominje se samo pet puta, četiri puta kada Vosganjan opisuje povijesne činjenice od 24.04.1915., a peti put, iako se to izrijekom ne navodi, spominje ga u kontekstu Sarajeva, kada na jednom mjestu piše o 1958. godini, koju opisuje kao "godinu konfuzije i lucidnosti" koja je na najbolji način opisana u jednom filmu koji se pojavio te godine, a radi se o znamenitoj "Vrtoglavici" Alfreda Hitchcocka. Pored "Vrtoglavice", po Vosganjanu, tu godinu obilježilo je i otkriće lasera koje je omogućilo nevjerojatno precizno snajpersko oružje. Pronalazak lasera, piše Vosganjan, "najavio je novi genocid, onaj iz druge polovice stoljeća, odnosno NASUMIČNO UBIJANJE". Ovo "NASUMIČNO UBIJANJE" u drugoj polovici 20. stoljeća može se odnositi jedino na Sarajevo. 

Njegovanje plemenite kulture sjećanja u kojoj su isključivo žrtve u prvom planu, sve žrtve, ne samo vlastite, kakva je ona u Vosganjanovom romanu, karakterizira i djelovanje planetarno poznatog kalifornijskog rock benda System Of A Down, čiji su članovi svi armenskog porijekla, i u čijim je pjesmama Armenski genocid čest motiv. I ne samo to, članovi benda su izrazito politički angažirani, i po tome su uz The Clash možda najpoznatiji. Primjerice, nakon "11. rujna" neke njihove pjesme bile su čak i zabranjivane. 

O načinu na koji to radi System of a Down na najbolji način govori pjesma "Lonely Day" s njihovog petog studijskog albuma "Hypnotize" (www.youtube.com/watch?v=DnGdoEa1tPg) za koju nije sigurno govori li o iračkom ratu ili Armenskom genocidu. Samo posljednji stih pjesme o "danu koji sam preživio" govori o tome, uz motive vatre u oficijelnom videu za tu pjesmu. Ovo je zapravo pjesma o svim žrtvama koje su preživjele "najduži i najusamljeniji dan u svom životu", bez obzira radi li se o 24. travnju, 11. srpnju, ili pak 22. travnju (proboj logoraša iz konclogora Jasenovac).

Vosganjan je svjestan kako drugačija kultura sjećanja, ona koja je usmjerena na krvnike, dovodi do kruga nasilja i mržnje iz kojeg nema izlaza. "Gotovo je, napokon je gotovo", prošaptao je Vosganjanov djed pred smrt. "Ali, kao što se, dok će god na svijetu biti straha, 'Knjiga šapata' neće završiti, tako ni riječi koje je djed prošaptao nisu imale moć konačne istine. Ovoga je puta moj mudri djed pogriješio. Još nije bilo gotovo. Pet godina kasnije, u Los Angelesu, u hotelu 'Baltimore', starac Armenac od osamdesetak godina, koji je dakle rođen u vrijeme 'Knjige šapata', po imenu Kurken Janikjan, ubit će pištoljem turskog konzula i njegova tajnika. I, kako bi to stoljeće, dvadeseto nakon Krista, bilo ne samo stoljeće čuda i lutanja, nego i apsurda, eto kako se ono, kao i 'Knjiga šapata', vratilo, poput zmije koja tvori savršen krug grizući svoj rep", stoji na posljednjim stranicama romana.

Pogotovo su potresne posljednje rečenice romana, nakon pokopa voljenog djeda, a koje govore o žrtvama koje se nisu uspjele nositi s vlastitom mržnjom, kao što je to njegov djed znao: "Nakon što su bačeni grumenovi zemlje na lijes spušten u jamu, otišli smo s groblja, mi na svoj, a djed na svoj način, a otišle su i ptice. Ostala je samo izmaglica, čitavi konvoji prozirnih bića što koračaju polagano, neprirodno, poput sna koji se odvija unatrag, toliki neproživljeni životi koji rađaju neživu djecu i nećake i omataju njihove zemaljske drugove, junake ove knjige i onih koje će tek biti napisane, u fini eter novih mrtvih, slatkogorku melankoliju, poput zraka kojim čak ni ptica nije proletjela."

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.