Koga je sve Ratko Mladić oslobodio  

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jedina prava, da se ne lažemo i ne glumimo bez veze, istinska kazna za Ratka Mladića bio je potpuni poraz Vojske Republike Srpske u kojem bi njen komandant završio zarobljen ili ustrijeljen. No, to se, znamo, nije dogodilo i neće se dogoditi.

Dvadeset i jednu godinu od one zime u kojoj je prekinut rat za koji niko ne može reći da ga je izgubio, a samo jedna strana može da je, ipak, nešto od ciljeva uspjela ostvariti, Ratko Mladić je osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Presuda je, istina, prvostepena, ali to mu je slaba utjeha: i konačna će, ako je živ dočeka, biti ista.

Prema toj presudi, Mladić je kriv za zločine u Podrinju i Bosanskoj Krajini, opsadu Sarajeva, genocid u Srebrenici...manje – više za sve što je radio javno, ni ne pomišljajući kako bi jednoga dana, umjesto na nekom beogradskom trgu na kojem će svjedočiti podizanju spomenika sebi, mogao skončati u ćeliji, daleko udobnijoj od straćare u kojoj su ga obavještajci Srbije prvo ostavili, pa onda kao našli nakon potrage duge koliko i vožnja automobilom od Beograda do Lazareva.

Ratko Mladić je, još uvijek, živi dokaz da je pravda spora, jako spora i, pri tome, nedostižna u cjelosti.

Njemu, naime, uoće nije suđeno za zločine u Hrvatskoj, počinjene još dok je nosio kapu i činove Jugoslavenske narodne armije i komande primao direktno iz Beograda. Također, zločini počinjeni dok je ista ta JNA ili bila u Bosni i Hercegovini ili se u njoj otvoreno pretvarala u Vojsku Republike Srpske - ostajući, recimo, kod Sarajeva na onim položajima što ih je „mlada vojska“ iskopala, a komandi kadar tvrdio da se tu samo nešto vježba - nisu okarakterizirani kao genocid, iako, baš kao i pokolj u Škabrnji, imaju sve njegove elemente.

Istina, presudom Mladiću jeste potvrđeno ono što samo Milorad Dodik može negirati: da u Srebrenici jeste počinjen genocid, ali nije promijenjen stav Međunarodnog tribunala u Haagu da za njega Srbija nije kriva, već da je, eto, samo malo odgovorna zato što je mirno i dostojanstveno pustila da se dogodi, navijajući za počinitelje.

Drugačije rečeno, za sve zločine Vojske Republike Srpske i njenog komandanta, kriv je on, komandant, Ratko Mladić i ono nešto oficira, policajaca i vojnika kojima je već presuđeno, plus trio Karadžić – Krajišnik – Plavšić. Beograd sa logorima od Omarske do Brčkog, sa masovnim strijeljanjima oko Prijedora, Bijeljine ili Zvornika, kao, na kraju, ni sa onim što je bilo od 11. jula u Srebrenici, nema ništa.

„Svi smo znali da će to da bude ishod, ne postoji nijedan čovek odavde da to nije znao. Moj poziv građanima Srbije je da počnemo od danas da gledamo u budućnost, kako da čuvamo mir i stabilnost u regionu, kako će da nam žive deca, kako ćemo da otvaramo više fabrika... I da se ne gušimo u suzama prošlosti, već da od radničkog znoja, i svake druge vrste znoja, da stvaramo bolju Srbiju za nas“, rekao je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić iskreno i jasno, nakon izricanja presude Mladiću. Pod iskreno se misli na prvu rečenicu, a pod jasno na poziv da se od srijede, 22. novembra, gleda u „budućnost, kako da čuvamo mir i stabilnost u regionu, kako će da nam žive deca, kako ćemo da otvaramo više fabrika... I da se ne gušimo u suzama prošlosti, već da od radničkog znoja, i svake druge vrste znoja, da stvaramo bolju Srbiju za nas“.

Nema Srbija nikakvog razloga da se guši „u suzama prošlosti“: oslobođena je od svake odogovrnosti za rat u BiH i zločine u njemu, krivnja je raspoređena na te bosanske Srbe u entitetu kojeg Beograd doživljava kao vlastito istureno odjeljenje, a ako još postoji nešto zabrinjavajuće, onda je to mogućnost da Jovica Stanišić i Frenki Simatović prođu u gore nego Vučiću odgovara.

Kakve će biti njihove kazne i šta će sadržavati uvijek obimne presude, znati nećemo, ali ćemo moći pretpostaviti uskoro, 29. novembra, kada će se u Haagu okončati proces protiv takozvane hrvatske šestorke, dakle Jadranka Prlića,  Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pusića. Malo ko, osim advokata i njihove rodbine, vjeruje da će konačna presuda biti oslobađajuća, ali ono na čemu hrvatska diplomatija tiho radi, a zagrebački mediji to onda oglašavaju, jeste izuzimanje odgovornosti Hrvatske za ono za što su nabrojani u prvostepenom postupku dobili 111 godina robije.

Uzmemo li u obzir Mladićev slučaj, pa se još sjetimo kako je general Momčilo Perišić – njegov, Mladićev, nadređeni u Hrvatskoj i BiH do formiranja VRS-a, te komandant pripadnika Vojske Jugoslavije koji su služili i snagama takozvane Republike Srpske Krajine – naprasno oslobođen nekih tri mjeseca nakon što je Haag pustio generala Antu Gotovinu, nije nemoguće da iz konačne presude šestorki iščezne samo onaj dio o bilo kakvoj ulozi Hrvatske, osim navijačke.

Drugačije rečeno, za sve zločine HVO-a ostat će krivima Prlić i ostali, plus još ono nešto osuđenih oficira i vojnika, kojima će iz Zagreba poslati poruku da je strašno sve što se dešavalo od Dretelja do Ahmića i da, je li, ratni zločin nezastarijeva.

Neko je u ovo dan – dva kazao kako se nada da će historičari biti pravedniji od pravnika u Haagu, prema kojima smo se mi sami organizirali, naoružali, međusobno poubijali i niko drugi s tim nikakve veze nema.

Historičari se, je li, bave historijom, naukom koja kod nas inače služi da zločince pretvara u heroje i obratno, pa tako u krugu: nakon svakog novog rata u kojem oružje pada umjesto kiše, topovi ispaljuju granate od dosade, a strane vojske i vojnici niču sami od sebe, kao korov.