Koji prvi pisne, govno stisne!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Okej, okej…naviknut sam ovdje na Balkanu da je pozitivno sve što nije negativno. U onom stilu, „šuti, dobro je, samo nek' ne puca“ tako je nekako i Trilaterala u Mostaru prošla u ozračju „pozitivne nule“.

Više kao predstava za EU, a manje kao konkretan dogovor složne braće koja opet iznova kuću grade.

Zapravo, kroz pukotine šminke, istih odijela, čak i istih kravata (složna braća, zar ne?) vidjelo se da i dalje postoje potpuno suprotne ideje i stavovi i da će biti gusto, jer rokovi za neke dogovore jako su blizu, a povijesni nesporazumi ostaju.

Imedžin na briselski način

Birokrati iz EU bi fakat voljeli, u to ne sumnjam, jednoga jutra se probuditi i ne vjerovati svojim očima – svjedočiti ničim izazvanom čudu na Balkanu – domorodačka plemena se dogovorila, poglavice zakopale ratne sjekire i ostavile se gluparanja o povijesti, pa se zajedno oko vatre prošle noći dogovorili da gledaju samo u budućnost – prema Uniji!

Voljeli bi ovi iz Bruxellesa da postoji kakav mađioničarski trik kojim bi, samo jednim potezom čarobnog štapića, Balkan na neku foru odjednom postao onakav kakav bi i njima bio lakši. Kosturi gurnuti u ormar, barutna prašina gurnuta pod tepih, a prodajni centri niči iznad svake rake i rova.

Ali, braćo i sestre, jednom je bio Daytonski sporazum, stezanje ruku iza  leđa i „nećete odavde izaći dok se ne potpiše“.  Njegov nastavak, filmski zaljubljenici bi rekli sequel – za sad nije u planu.

Za sad su i oni gore i ovi naši dolje zadaovoljni ako potpišu nekakav „moratorij na nespominjanje prošlosti“, za EU birokraciju izvrstan napredak u vidu službenog obećanja da vodeći političari na Balkanu neće smarati javnost spominjanjem teških i nerješivih jednadžbi i varijabli iz dalje i bliže prošlosti (vjerujem da u hodnicima Bruxellesa postoji izreka „Smoriše k'o oni tamo dolje četres prvom, četres petom i devedeset i nekom“), a našima ni iz džepa ni u džep..

Jao, kako to lijepo zvuči

Dobro, zapravo, našima dođe taj moratorij jer lijepo izgleda, još ljepše zvuči i odličan je za kratkotrajnu reklamu da nešto kao radimo - kako želimo zakopati ratne sjekire prošlosti, okaniti se teških tema – i gledati u budućnost! Faktički, samo jednim potpisom svaki od poglavara postao je vizionar. No, problem je taj što kod nas ovdje papir  trpi svašta, u to smo se i previše puta uvjerili.

Već istog dana, kad su se Bakir I. i Aleksandar V. „nesporazumjeli“ oko nekoliko hektara zemlje, jasno je kako nije prošlost tek gomilica prašine koju se može pomesti pod otirač, samo ako se malo napregnemo. Prošlost je, dragi moji, stvarna, opipljiva, ona je skelet koji nosi našu sadašnjost, ma koliko mi šutjeli o tome. Prošlost je svaki dan iznova resetiran način razmišljanja, okvir međusobnih odnosa i definicija komunikacije na Balkanu. Prošlost je kamen živac, stijena mudrosti, ekskalibur svake naše nade da smo bolji i pravedniji od onog drugog. I kako je tek tako napustiti i staviti pod moratorij? 

Pas koji laje ne ujeda?

Prošlost je, uz sve to, najunosniji mogući predizborni program, sigurna karta, kec u rukavu. A budućnost? Budućnost je napor, odricanje, suspregnutost , obračun s vlastitim svjetonazorom i mitomanijom. Budućnost je, uz to, obračun s prošlosti samom, borba sa samim sobom u kojoj se posipamo pepelom po glavi i priznajemo, baš kao u onoj staroj Čorbinoj pjesmi – „Nisi bila bogzna šta, nisam bio to ni ja“.

No, skeptičan sam, veoma. To ovdje nije agenda. To je ovdje nepotrebni pain in the ass.

Stoga, lijepo izgleda, ali baš ću pratiti tko će prvi zajebati svoj vlastiti potpis. Tko će prvi kao „džoker zovi“ u pomoć pozvati staru prijateljicu. Istoriju, historiju, povijest. Troglavu aždaju koja ovdje  jednom rukom grli, a drugom ubija, sve u stilu drugog stiha iste te Čorbine pjesme -  „'Ko me je ičim zadužio, a pamćenje imam k'o slon, dobit će šta je zaslužio, i kad – tad nastradaće on.“

Naši ovdašnji su, naravno, favoriti. Jer, u izbornoj godini bez povijesti si k'o riba na suhom.