Koliko je trudan Milorad Dodik

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Radi se o istoj stvari kao kada su sudije donijele odluku o ukidanju devetog januara kao Dana Republike Srpske, čime su rekli da to ugrožava neke druge, a zna se sasvim sigurno da prvi mart nije dan koji Srbi obilježavaju pa su prema tome i oni ugroženi. Nakon takve eventualne odluke koja bi potvrdila obilježavanje prvog marta, mi više nemamo šta da tražimo u BiH. Čim je koalicija koja čini većinu u Narodnoj skupštini Republike Srpske uputila apelaciju očekivao sam da bude ukinuto obilježavanje prvog marta i dvadeset petog novembra. Ne preostaje im ništa drugo kada su se drznuli da nama to urade za deveti januar'', rekao je predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, dan prije nego su sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, razmatrali zahtjeve poslanika Narodne skupštine Republike Srpske ''za ocjenu ustavnosti Zakona o proglašenju prvog marta Danom nezavisnosti Republike BiH“, osnosno „za ocjenu ustavnosti odredbe Zakona o proglašenju dvadeset petog novembra Danom državnosti BiH''.

''Ni minimalno povjerenje u Ustavni sud BiH više ne postoji. To je politička odluka motivisana isključivo donošenjem loših odluka za srpski narod. Argumentacija koju su upotrijebili u vezi sa našim praznikom sada ne važi u gotovo identičnoj situaciji kada oni imaju prvi mart koji vrijeđa Srbe. Treba prestati bilo šta očekivati od tog suda, treba povući dvojicu srpskih sudija i učiniti to mjesto nelegitimnim'', rekao je predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, nakon što su sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, razmatrali zahtjeve poslanika Narodne skupštine Republike Srpske ''za ocjenu ustavnosti Zakona o proglašenju prvog marta Danom nezavisnosti Republike BiH'', osnosno ''za ocjenu ustavnosti odredbe Zakona o proglašenju dvadeset petog novembra Danom državnosti BiH''.

Kakvu su odluku donijeli, to znamo, kao što znamo šta slijedi: razmjena verbalnih plotuna, prijetnje, služenje historijskim činjenicama kao da je povijest švedski stol, natezanja...i sve tako do još jednog ništa. Već je ovdje pisalo: krize u Bosni i Hercegovini počinju često, a ne završavaju nikako. Kada jedna dosadi, dođe nova i tako do iznemoglosti.

Ono, međutim, što ne znamo, jeste zašto, ali tačno, Milorada Dodika libo racku za to kakva je odluka Ustavnog suda BiH. Silne je godine proćerdao i ogromnu energiju potrošio zalažući se, prvo, za ukidanje svih mogućih pravosudnih institucija na nivou Bosne i Hercegovine, da bi zatim, nije davno bilo, lijepo, svojim riječima i kičastom proslavom, kazao i pokazao kako on odluke istog tog Ustavnog suda ne jebe dva posto.

Ustavni sud je, da se podsjetimo, odlučio kako je slavljenje devetog januara kao Dana RS-a neustavno, a Dodik je odmahnuo rukom i nazdravio zvanicama upravo na proslavi Dana Republike Srpske.

Jedino principijelno bi, dakle, bilo da je Milorad Dodik rekao kako za njega ne postoje ni Dan neovisnosti, niti Dan državnosti Bosne i Hercegovine, te da Ustavni sud može odlučiti šta god hoće, pa tako sedam – osam puta, ali se ni prvi trećeg, niti dvadeset peti jedanaestog u Srpskoj neće slaviti, niti će se na te datume zatvarati domovi zdravlja, trafike i katastarski uredi. No, kako vidimo, Milorad Dodik ima i stav i očekivanja od suda kojeg, je li, ne priznaje.

Ako postoji nešto što bi mogli nazvati konstantnim u političkoj karijeri aktuelnog predsjednika Republike Srpske, započetoj još tamo krajem osamdesetih godina dvadesetog vijeka, onda je to pokušaj da se bude malo trudan. Kao prekaljeni član Saveza socijalističke omladine, uzoran student, sportista i traktorista, dokazano sklon čudesnom svijetu privatluka, u Skupštinu Socijalističke republike Bosne i Hercegovine je ušao sa članskom iskaznicom Saveza reformskih snaga Jugoslavije, stranke pokojnog Ante Markovića. E onda je, zajedno sa većinom zastupnika srpske nacionalnosti predvođenih SDS-om Radovana Karadžića, otišao na Pale i sudjelovao u stvaranju Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, kako se u početku zvala buduća Narodna skupština Republike Srpske. No, nije se upisao kod Radovana, niti mu se nešto uvlačio u donji dio leđa, sasvim suprotno. Važio je za jednog od rijetkih opozicionara, pa je u takozvanoj međunarodnoj zajednici percipiran kao poželjan partner u nekim budućim mirovnim pregovorima. Kao takav je, glasno i jasno, sa skupštinske govornice podržavao bombradiranje Zagreba iz takozvane Republike Srpske Krajine i zagovarao, prvo, zajedničke vojne operacije VRS-a i Srba iz Hrvatske, pa onda i ujedinjenje ''dvije srpske države''.

Nije prošlo puno, a Milorad Dodik je zajedno sa tadašnjim čelnikom Unije bosanskohercegovačkih socijaldemokrata - stranke usisane u SDP - Sejfudinom Tokićem, bio jedan od ključnih ljudi Vijeća ministara u sjeni, alternativne, državne Vlade koja se, uz ostalo, zalagala za prenošenje entitetskih ovlasti na nivo BiH. Kažu oni što su svjedočili kako je ozbiljno razmišljao da se iz Bakinaca preseli u Sarajevo, ali ne ono Istočno!

Od kada se 2006. konačno dokopao vlasti, pa do evo dana današnjeg, Mile Dodik najavljuje odvajanje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine, zagovarajući u isto vrijeme apsolutno poštivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji, uz ostalo, garantira i cjelovitost Bosne i Hercegovine. Usput, normalno, svako malo poruči kako ne poštuje ni Ustavni sud, od kojeg ponekad ima stanovita očekivanja...

Nije Milorad Dodik – i to je problem – endemska pojava u domaćoj politici, niti je njegovo ponašanje neuobičajeno i neprihvatljivo, daleko od toga. On je, uz oba Izetbegovića, Čovića, Radončića, te sve one ljevičare što bi privatizirali javna dobra i sve one građanlije što su im stranke etnički struktuirane kao Hor Gazi Husrev-begove Medrese, još jedan živi dokaz da se ovdje može sve, pa i biti malo trudan. I tako trideset godina. Ma koliko medicina tvrdila suprotno.