Komedija nek' se zove Plan (G)rada!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Gužve u Mostaru koje traju već godinama, a koje su kulminirale zadnjih dana natjerale su i one najstrpljivije da viknu – dokle, jebem li ga? Uz čitavo razumijevanje za kapitalan projekt izgradnje kolektora, koji, znalo se valjda  otpočetka,  svakako nije tek puko kopanje, ipak se i onima s najdebljim živcima čini da je tempo radova užasno spor.

Uz to, primijetit će,  kvalitet istih je dvojben, a osiguranje najlogičnijeg načina zaustavljanja prometa i planiranje alternativih pravaca za promet u gradu kao da je radilo dijete od tri godine pukim šaranjem po mapi grada.

Sve je to, naravno, slika grada u kojem živimo, koja je ogledalo i gradske vlasti i vajnih izvođača radova po njezinom ukusu, ali i nas koji smo kritična masa u gradu, ali odavno ne ispunjavamo ni najmanji uvjet da se tako nazivamo. I baš zato gacamo, preskačemo, zaobilazimo, trubimo, vrijemo, nervozno čekajući da najednom osvane kraj radova – ili da barem nestane love za njihov nastavak.

No, ono što mene u svemu ovome zapravo brine je nešto sasvim drugo. Završit će, naime, ma kako to sad izgledalo nemoguće, i ovi radovi jednog dana, povući će se i strojevi i svi oni radnici koje smo gledali sve ove godine, oni gdje sedam gleda dok dvojica kopaju, asfaltirat će se ulice, kako tako, i svi ćemo zaboraviti da se tu ikada nešto radilo.

Možda će, tek kad povučemo vodu za dobrim sranjem onaj osjećaj olakšanja biti još duži jer ćemo biti  svjesni da naš prijatelj s kojim smo se rastali ipak neće završiti u nekoj staroj cijevi, zaglavljen s gomilom drugih, nego će na moderan i neškodljiv način otići u ropotarnicu povijesti, da negdje gdje je planirano postane gnojivo ili što već bude finalni proizvod kolektora.

A ono što će ostati je cestovna infrastruktura koja je jadna i žalosna i kojoj niti nekoliko kružnih tokova ne može pomoći skriti nedoraslost aktualnom trenutku grada. Naime, Mostar još uvijek živi na planovima iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, a za neupućene, to je ono vrijeme kada je ulicom bila rijetkost sresti tri auta da idu jedan za drugim, kad je na Aveniji sveukupno bilo parkiranih pet auta cijelom dužinom, a na parkinzima si imao više lufta nego auta. I od svih auta jedno trećina su bile Fiće, a ostalo rijetko koji auto duži od četiri metra i dvadeset.

Mostarski planovi, čak i ako postoje danas, neozbiljni su. Grad je kalendarski duboko u dvadeset prvom stoljeću, auta je sve više, sve su veća, a prometna infrastruktura je čak otišla unatrag. I umjesto da se, uz gradnju kolektora, kad se već kopa i raskopava, konačno iznađe dugoročno rješenje za svaki prometni kolaps u gradu, Mostar će, nažalost, opet zatrpati svoj problem k'o mačka kad zatrpa, da mi oprostite, govno u pržinu.

Grad u kojem se zgrade nasađuju tamo gdje nikada nisu planirane biti, grad u kojem se temelji i vanjski zidovi zgrada navlače na pločnike i ulice, grad koji buja kao karcinom na ono malo preostalog zdravog tkiva ugušit će sam sebe.  A onda kad nam dođe do grla i kada opet od Pošte do Gimnazije bude trebalo pola sata, kada bude najbrže ići pješice, jer će auta stajati začepljena poput, oprostite još jednom, govana u starim cijevima, a taj dan će doći jako brzo, bit će opet – raskopavaj!  Kao i mnogo puta do sada. I što je, opet, najgore – neće biti raskopavaj da konačno riješimo problem, nego raskopavaj da zakrpimo. Kao i previše puta do sada.