Kruženje gluposti u prirodi i društvu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Hajde što vrijeme leti, al' što mi napredujemo, ma to je čudo neviđeno!

Prošlo je punih pedeset i pet godina i još deset mjeseci od velike patnje za jednog majmuna i još većeg koraka za čovječanstvo. Bila je, dakle, 1961., mjesec januar ili siječanj, i u svemir je odletio Ham – čimpanza odabrana da bude prvi primat koji će otići gore, daleko. Majmun se vratio živ i zdrav, baš kao i jedan majmunov potomak nešto kasnije: 1969. Neil Armstrong je prohodao po Mjesecu. Učinio je čuveni mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo.

Od tada, do dana današnjeg, svašta se nešto desilo, otkrilo, izumilo i primilo: nastale su i nestale kasete, one muzičke, pa VHS, imali smo walkmane, video rekordere, DVD playere, diskete, faksove, CD-ove, polaroid aparate, telefone s brojčanicima, navikli smo se na internet, kompjuteri su po kućama, pametni telefoni po džepovima, televizori su smršali, crnac je još uvijek predsjednik Amerike, ne postoje SSSR i Jugoslavija, od Berlinskog zida ostali su kamenčići, Kina i Iran imaju svemirski program, a i Mostar je dobio kružni tok.

Da, upravo tako, u srijedu, devetnaestog oktopoda (to se dobije kada se spoje oktobar i listopad), u osamnaest sati, svečano je otvoren kružni tok na križanju ulica dr. Ante Starčevića i Kneza Višeslava. I nije otvoren onako, kao preko neke stvari, već svečano, uz govor, presjecanje vrpce, mažoretkinje i zakusku. Dakle, dostojanstveno kako i priliči jednom takvom događaju.

Niko živ ne zna, jer niko o tome i ne vodi računa, koliko se kružnih tokova, malih i velikih, u ovom trenutku pravi od Austrije do Australije, a i šire. Nama to možda zvuči čudno, ali drugdje se takvi komplicirani radovi obavljaju u tišini i završavaju bez pjesme i veselja. Obično se neke ulice zatvore za promet, označi se obilazni pravac, a kada se posao završi sklone se prepreke i, ako je baš neophodno, na lokalnom radiju objavi da se od mjesta A do mjesta B više ne mora okolo, već može i oko kružnog toka.

„Mi moramo biti realni, Mostar je za Pariz jedno veliko selo“, rekao je, navodno, bacajući kutiju „Marlboroa“ na stol u kafiću, Vahid Vaha Halilhodžić. I moramo biti realni, ali to s Parizom nema veze: Mostar jeste jedno veliko selo, posmrtni ostatak nekadašnjeg grada, regionalnog centra i nezvanične, ali stvarne hercegovačke prijestolnice. Da nije, ne bi bilo ni onog provincijskog cirkusa na cesti, niti bi izgradnja kružnog toka bila vijest za neke druge rubrike osim onih sa servisnim informacijama.

Bilo bi, međutim, svega drugog: recimo, parkova, pa ribe u Radobolji koja je u međuvremenu crkla uz opću udobolju, zatim redovnog, sistemskog odvoza i odlaganja smeća...i sve tako do onoga o čemu se ne govori i ne piše. Nije, naime, vijest da je neka gradska ili već koja vlast napravila kružni tok, ošišala živicu uz cestu, postavili ili popravila semafor, ugradila grijanje u vrtić i nabavila novi crijep za osnovnu školu. Sve se to, jednostavno, podrazumijeva, kao što se podrazumijeva da zubari popravljaju zube, zidari zidaju, a Neretva teče nizvodno.

Pedeset i pet godina nakon što je majmun bio u svemiru, Mostarci su bili na kružnom toku, sudjelujući – izgleda dobrovoljno! - u simulaciji života jednog oronulog, opustošenog, unesrećenog i podijeljenog grada u kojem se turistima prodaju izrezbarene čahure različitih kalibara, a domaćem svijetu muda pod bubrege i to na prigodnoj svečanosti na kojoj je, uz pjesmu i veselje, otvoren kružni tok!

Veliko je to postignuće, misli se na tok, ne na ovo ispod bubrega, pogotovo ako znamo šta se još događalo istoga dana i skoro u isto vrijeme: devetnaestog oktobra ili listopada u popodnevnim satima, modul „Schiaparelli“, kojeg je na Mars poslala Evropska svemirska agencija (ESA) se, izgleda, skršio. U Mostaru je, normalno, sve prošlo u najboljem redu: automobili su bez problema kružili po kružnom toku... I kruže još uvijek.