Krvnici i foteljaši ne žele rezultate popisa

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Samo je od izbora u Mostaru veća lakrdija posljednjih tjedana objava rezultata popisa stanovništva. Iznatezali su se svi statističari u procesu odlučivanja. Potom su se iznatezali zastupnici, pa su se iznatezali lideri stranaka. Razvlačili su se analitičari, objavljivale su se brojke i crtali grafovi, a vrijeme je curilo i curilo.

Popisani su umirali, odlazili. Maloljetni su postali punoljetni, neškolovani su se možda školovali, domaćinstva bez vode možda su dobila vodu, a možda su vjetrovi otpuhali vanjske toalete, pa su neki ostali i bez jedne vezice na skoro pa mokrom čvoru domaćinstva.

Rezultati popisa, ako se i objave u obliku u kojem se najavljuju, svima je jasno, neće biti stvarno stanje zemlje. Ne radi se tu samo o nerezidentnim stanovnicima, onima natrpanima u stanove da ih je više ili dopisanih na neviđeno kako ne bi selo pamtilo sramotu da netko iz stada fali. Radi se tu i o promjeni onih, naizgled nebitnih, fizičkih stvari.

No, najveća fizika u cijeloj nakaradnoj objavi nakaradno odrađenog popisa, ustvari je raspodjela. Veliki broj stvari u ovoj previše podijeljenoj, a ujedno nedovoljno podijeljenoj, državi je počivao na odrednici da se nešto dijeli ''po rezultatima zadnjeg popisa stanovništva''. Stoga će mnoge fotelje izgubiti predznak, mnogi će proračuni promijeniti stavke namijenjene trošenju po rezultatima zadnjeg popisa, a blagajne će se puniti manje jer će brojke pokazati da tamo negdje ne živi dovoljan broj ljudi da im se dijeli toliko novca. Tu leži jedan od ključnih kamenčića o koje se popis mjesecima spotiče.

Stoga je jasno kako proračunske rubrike koče popis objave stanovništva jer koga je manje, manji su mu projekti i manje će trošiti, a tamo gdje je gužva, ići će i više novca. Jasno je i da se nitko neće odreći pozicija koje se dijele na osnovu rezultata posljednjeg popisa.

S druge strane, mnogi će mitovi i legende rata, konačno dobiti zube, pa će ratna zvjerstva dobiti konačan broj. Moglo bi se potom, statistički hladno, konačno utvrditi tko je koga i gdje koliko hladio i ohladio. Nitko se neće obući u ulogu krvnika, pa stati iza rezultata koji će pokazati tko je koga najviše i gdje istrijebio.

Moglo bi se hladno, upravo pred lokalne izbore, zaključiti koliko je živih otjerano u lošim poslijeratnim politikama i sporim izvikanim reformama drugog desetljeća dvijetisućitih. Zaboljelo bi to lažove s govornica jer bi priča o tome kako se ne bježi dobila statističku šamarčinu.

No, kako je popis nakaradno obavljen – po kafanama, po rekla-kazala sistemu kad su susjedi po svojim saznanjima popisivačima govorili o svojim sustanarima, pa do trpanja sedamdesetak ljudi u 20 kvadrata – tako će biti nakaradno i objavljen. I nitko mu neće vjerovati i svi će uzimati ono što im paše. Baš kao što po potrebi uzimaju i mnoge druge stvari koje nisu računali stručnjaci onako kako im odgovara.

Zato je jednostavnije ne priznati popisne rezultate i priču izmrcvariti do te mjere da brojke s popisa više neće važiti. Ionako u BiH važe samo brojke članskih iskaznica.

Dok svijet juri punom brzinom da, dok još može prije nego se sam proguta, iskoristi sve čari napretka i života, mi – nedovoljno poubijani – znamo brojati samo ratove koje smo preživjeli. Obične stvari ne znamo jer njih, valjda, ne možemo strpati u džep.