Kulturna prijestolnica na šuplju kašiku

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Biste li vi voljeli da para ima k'o pljeve? Ono da Grad plaća uličnim sviračima da tamburaju na Zrinjskih i Lenjina šetalištu, da se kola s konjskom vučom tegle uokolo po Aveniji ili Titovom, da su bajkići s korpama na šeranje i da nema gužve ujutro prije devet i od tri do pet poslijepodne? Jel da, valjalo bi!

Ne bih se ni ja bunio, bio bi to pokretač ekonomije kakav samo poželjeti možeš. Upravo na to su ciljali ljudi koji su pokrenuli ideju da se Mostar kandidira za europsku prijestolnicu kulture. Jest, eto oni su djelovali iz unutarnjeg poriva da oplemene Mostar, da produhove zemlju seljaka i duhovno obogate sirotinjske četvrti u gradu. Naravno da im je jedini motiv novac, ali čak ni to nije problem jer je riječ o novcu europskih poreskih obveznika, a europske metropole nikad ne bi bile to što jesu da nisu izgrađene na bosanskim željezu i ugljenu i hercegovačkim kamenu i hrastovini.

Kako otkud mi hrasta u Hercegovini? Pa o tome i govorim, eno ga po Istanbulu, Budimpešti i Beču, istrijebili su ga u stoljećima iza nas. Dakle, neka pare donose, to je ionako naše.

Dobro, gdje je kvaka?

Ama nema kvake, u tome je kvaka. Kažu mi neki ljudi koji žive u sličnim sredinama koje su već isprobale "prijestolje", ta europska prijestolnica kulture, to je kao 'lezi hljebe da te jedem'. Najveći problem je gdje i kako potrošiti silni novac. Otud ovo o plaćanju uličnih svirača.

Imam ovako nekih ideja o kulturi i nerado ih krijem, ako bi te ideje imale realizaciju i urodile plodom... I onaj čovjek što je izmislio kotač, nikad mu nitko nije rekao ni hvala. Isto kao i onome što je vatru prvi ukrotio. Ako bih sutra ugledao Yellow Brick Road za bicikla kroz Mostar, od Potoka preko Raštana do Jasenice ili Opina, ne bi mi smetalo. Spomenik Rohinom šahtu dvaju vodovoda, što šiba zelenu vodu u istočni, a crvenu u zapadni Berl... Pardon, Mostar.

Ako bih ugledao Aleju uklonjenih spomenika Mostara, predvođenu Marulićem, divan hommage ljudskoj pohlepi i urbicidu u tranzicijskim zemljama. Da se dogodi konceptualni teatar Mravak na otvorenom, kuul. Zombie partizanski grad mrtvih u groblju živih... Ma sve super, kakva god blesava umjetnička ideja, da opominje, da šokira, da provocira... Prijestolnica kulture u punom smislu, samo dajte para, ovdje je cirkus ionako svakoga dana.

Kamen u cipeli

Ono što me kopka nije novac, nisu ideje. Što ima veze ako netko ušnjira milijunčić, nikoga ne brine što Grad Mostar milijun za milijunom baca na održavanje, znaš, nije jednostavno skriti ovoliku ljepotu ispod smeća, mi da smeće pometemo i pokupimo, zamisli da ovi turisti vide kako je Mostar lijep ispod svega tog smeća, odnijeli bi ka kući komad po komad k'o Berlinski zid, nestao bi kao oksidacija bronce na Julijinoj sisi u Veroni.

Mene brine što će ta godina jednom doći, i nećemo znati u što ćemo ulupati novac, i povraćat će mi se kulturna događanja i onda će to proći... I opet ćemo biti selendra. Najposjećeniji kulturni događaji su nam Večernjakov pečat i Otvaranje Liske, gdje bi ostalo dvadeset ljudi kad se odbiju članovi i obitelj članova HDZ-a i SDA, koji su morali doći da se opravdaju uložena sredstva u "projekt".

Ostalo bi onih istih dvaes ljudi što ih susrećeš na skoro svakom kulturnom događaju, odvjetnici u prvom redu, Nino Gvozdić i Nada Dalipagić, potom mala Copf, Zvona Vidović, Zlatko Serdarević, Brzi Puljić, što ja znam, prof. Lasić ako je pisana riječ u pitanju... Majke vam, jel stid vas ostale zaklete istinske Mostarce, što se volite lupati u prsa kulturom, načitanošću? Devedeset posto kulturnih događaja su besplatnog upada i otvoreni za javnost. I svejedno, nikad nikoga.

Ja vam ne bi dao ni evrića za kulturu dok god ne krenete posjećivati događaje koje već imate. Stid me bilo ovog vikenda, dođe jedan Thomas Brussig u Mostar, onako divan, običan, u polo majici i sandalama tu sjedi i čeka načitani Mostar da ga upita štogod, a Mostara nigdje. I što je mogao čovjek zaključiti o nama nego da smo balkanska stoka?!