Lako je ministru pričat’ o nosanju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Je li vama dosadilo slušati i gledati i čitati i disati o Izbornom zakonu BiH, o reformi Javnog RTV sustava, o parlamentarnoj većini, o iseljavanju, o smilju? Sjajno, i meni! Stoga ćemo danas o nečemu prizemnijem.

Ne mislim manje bitnom, možda jednako bitnom kao borba protiv svih podoblika nacionalšovinizma (ovo spominjem uz proslavu Dana Europe, Europe o kojoj možemo samo čeznutljivo maštati da se brže uspavamo) – prizemno kažem jer je na maloj nadmorskoj visini, konkretno na visini leđa jednog prosječnog osnovca.

Bajke o teškoj đačkoj torbi

Navodno je ministar obrazovanja u Hercegovačko-neretvanskoj županiji negdje čitao preporuke Svjetske zdravstvene organizacije o težini školske torbe i odlučio da će istu smanjiti. Nadam se da neće postupiti na način kao što je ranijih mjeseci najavio rješavanje problema višegodišnjih ugovora na određeno vrijeme stotinama profesora u županiji.

Podsjetimo se, tada je održao konferenciju za medije i mesijanski najavio rješavanje po hercegovačke profesore bolnog pitanja, da godinama rade kao honorarci, svakog ljeta prikupljajući dokumentaciju za natječaj za svoje vlastito radno mjesto sve dok jedne godine ne bi stasao kakav stranački kadrovnik i oduzeo im mjesto na kojem godinama rade.

U mjesecima koji su uslijedili otkrili smo zabludu – ministar je odlučio ove godine umiroviti što je stasalo za mirovinu i jednostavno dati stalni ugovor školskom kadru koji bi ionako, prirodom stvari, dobio to isto radno mjesto. Kom namijenjeno, kom suđeno. Čak i bez intervencije ministarstva ista bi se stvar dogodila i čitava je farsa jedan veliki šupljak baš na tragu reformske agende.

Sada iz istog ministarsva najavljuju izdati promotivni letak koji bi objasnio zbog čega su torbe osnovcima preteške. Kao da roditelji i sami ne znaju procijeniti što je viška u đačkoj torbi, ako je ikad pogledaju, provjere, blabla...

U drevnoj grčkoj učili su o Zeusu

Igrom slučaja znam što znači rad s pametnom pločom, pratim redovito predavanja s jedne takve. Igrom slučaja sam eto i ja bio generacija učenika koja je u bivšoj Jugoslaviji osjećala problem preteške školske torbe. Svaki je predmet imao udžbenik i radnu bilježnicu, svaki je predmet imao i bilježnicu, dva puta tjedno bila je i vrećica stvari za tjelesni, nerijetko kakav pribor za likovno, glazbeno, neki klinac za fiziku, kemiju... nakupilo bi se toga. Nitko nas nije pitao je li teško, a bilo je đaka koji su kilometrima pješačili u školu, ne kao danas.

Uopće ne napadam djecu, ni roditelje. Ono što je preteško u školskoj torbi je idiotski sustav obrazovanja, neprilagođen vremenu i prostoru, vremenu – 21. stoljeću, informatičkoj postindustrijskoj revoluciji, prostoru – kontinentu Europe, ako ne dijelom Europske unije.

Prvo da adresiramo ružičastog slona u prostoriji. Vjeronauk – predmet kojim se djecu uči da postoji nevidljivi sebični čovjek koji na nebu čuči i prati đes piš’o, đes sr’o, jesi li petkom jeo meso, jesi li jeo svinjetinu, uglavnom, djeca neka tegle teške torbe i hrane se čipsom i kiflama. Umjesto vjeronauka u školama, dakle, umjesto nošenja jednog seta knjiga s plastificiranim koricama u školu, predlažem da vratimo domaćinstvo (godilo bi im da znaju skuhati jaje, da znaju ušiti rupu na čarapi) ili informatiku (eto ne moraju nositi knjižurine i učiti o Fortranu i Basicu, danas su ionako aktualniji C+ i Python), ili ako je to školama skupo, ne mogu vjerovati da nešto može biti skupo u obrazovanju, ali eto, ako jeste, uvedimo im engleski od prvog osnovne, ne moraju čak nositi ni knjige da bi naučili prezent i perfekt i futur i par tisuća osnovnih riječi. Sve to može kroz igru. Znači, kontrola predmeta, nemam ja ništa protiv vjeronauka, ali ne u školi, koliko se sjećam, ovo je sekularna država.

Ima tu mjera, ali nisu za letka

Drugi korak, kontrola udžbenika. Zašto roditelji moraju platiti oko 300KM set knjiga od recikliranog materijala, glomaznog i teškog papira kojim je netko već brisao guzicu? Neka vas ne lažu, tisak knjige cca. 150 stranica od finog, tankog i laganog kvalitetnog papira ne košta više od 5 (pet) KM (konvertibilnih maraka). Reciklirani neka ostave za novine u kafićima, u kojima ionako sve lažu, te stranačke letke i plakate, koji su sama istina. Desetak predmeta, nek je i dvadeset takvih knjiga, a nije – ili ja ne znam računati ili jest stvarno stotinjak, možda i manje.

Dalje, uvjeti u školama. Ormarići za đake u sablasno praznim školskim hodnicima, organizirani obroci u školama, adekvatno grijanje u školama, sve to doprinosi količini tereta koji dijete ponese na leđima.

A mogli bi i taj kadar napokon pročistiti

A i malo ažurnija kontrola školskog kadra. Metuzalemi su na svakom koraku, djeca prisiljena da ih ruke zabole od pisanja jer nastavnik ne zna održati autoritet ili ne želi angažirati đake pa onda diktira i diktira i diktira jer jedino tako djeca šute. A djeca ne trebaju šutjeti, trebaju pitati, treba ih živo zanimati obrazovanje, da sutra postanu stručnjaci u oblasti koju vole i kojom će se baviti.

Na koncu, tko je ikad držao u ruci e-ink čitač knjiga, zna da svako dijete može imati kompletnu školsku lektiru za sve razrede škole u 160g jednog najobičnijeg uređaja cijene niže od 100KM (koji, usput, ne titra, ne zrači, ne iritira ni oči ni mozak, a vrlo ga je teško slomiti). Ne mogu vjerovati da za jednu takvu dugogodišnju investiciju županija-kanton ne može izdvojiti novac. Pola tih klasika ionako su džabe po svjetskim knjižnicama. I nema više priče – nema knjige u školskoj knjižnici.

Da skratim, djeci školu neće olakšati još jedan tiskani letak težak dvjestotinjak grama, o tome što treba i što ne treba biti u torbi. Olakšat će im teret ako u školi budu čitali i pisali i razgovarali, a nosanje knjiga da ostave arhivarima.