Lažna sigurnost unutar triju bh. istina

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jeste, činjenica je da sam prilično smotan što se tiče međuljudskih odnosa. I generalno sam smotan, ni s kim ne znam razgovarati, ali pogotovo se ženama ne znam udvarati, ne znam ih zavoditi, ama ne znam ni prepoznati kada me žena gleda kao da bi razbucala odjeću s mene (uostalom, što će joj gaće s prorezom za pišat). I mada će većina ljudi reći da sam poprčljive naravi (božemprostirječnika) jer sam naoko veseljak i spadalo i da sam uvijek bivao između dvije žene, prava je istina da muškarčine uopće nisu oni za koje se misli da znaju sa ženama.

I ja sam tako uvijek nekako bivao između dvije jer zapravo nisam znao ni naslutiti što ijedna od njih dvije misli, što žele, a pogotovo im nisam znao reći da mi se sviđaju, a da ih ne preplašim. Na kraju, prava je istina da pojma nemam o ženama, sa ženama, protiv žena... jel, bilo što o ženama.

Uglavnom, bile su njih dvije. Duuuugo je to trajalo. I čitav je grad više znao tu sapunicu o nama troma. I ja sam stoput kući slušao pridiku o njima, koja valja, zašto valja... To su bili rijetki dani kad sam jeo patlidžane šutke, nisam se s roditeljima mogao prepirati istodobno oko dvije stvari.

I njih dvije su dobro znale jedna za drugu i obrnuto. Zapravo, predobro. I svaka je imala svoju istinu. Jednako kao i ja svoju.

Jedna je ovu drugu smatrala kučkom koja mi disati ne da, koja mi nameće svoje mišljenje i koja me čini manje muškarcem, koja mi se uvaljuje silom i nabacuje, a s druge strane ni sama ne zna što hoće, koja me pravi glupanom i drži me kao rezervu ako je svi ovi uvjetno rečeno bolji primjerci ostave, napuste.

Druga, ili prva ako ćemo realno, smatrala je onu drugu bijednom nametljivicom koja mi ne da disati, koja mi se svugdje i stalno nacrta pred očima i pokušava mi se uvaliti u krilo (i ne samo krilo), koja me čini manje muškarcem smatrajući da može izabrati umjesto mene.

Ja sam s treće strane uvijek bio začuđen zašto njih dvije, toliko slične, nisu najbolje prijateljice. Ni u ludilu nisam slutio da je upravo moje "piškit ću kakit ću" i uzrok konstantnog rata. A bome se ratovalo. Ratovali smo nas dvoje protiv nje treće, ratovali smo nas drugo dvoje protiv one druge, ratovale su zajedno njih dvije protiv mene. Ratovali smo podlo, podmuklo, bezbrazno, mirili smo se jednako epsko-lirski. I niti jedne sekunde nijedno nije odustajalo od svoje istine. Da je ONO u pravu.

Na kraju smo... neka, poslije ću o tome.

Prvo da se prebacim na politiku

Znam da su ljubavni jadi mladog Werthera zanimljiviji, ali što ćeš, moramo svako malo i politike nadrobit u ove priče. Znači, imamo mi te svoje tri istine. Da su oni nas i da smo se mi branili. I početak rata u Bosni i Hercegovini ima tri početka plus ovih nekoliko ispovijesti da su se oni tu "samo slučajno zatekli", što ja znam, Zlatka Lagumdžije i Nenada Jankovića, oni mi prvi padnu na um. Nije da su jedini s tom pričom 'ko nas zavadi.

I svi mi imamo svoje bitke, svoje heroje, svoje Karadžiće, svoje Deliće, svoje Orašje. I jebao sliku svoju tko sve nije rušio Stari most, dobro su ga potom ikako met'li uzgor tko ga je sve rušio u ovim silnim istinama, Praljak, Pašalić, Srbi, vanzemaljci... Može ta priča unedogled, tko je koga četerespete, tko je koga osamnaeste, tko koga osme, a Berlinski kongres, a Hercegovački ustanak, a Otomanlije pod Bečom, a Sigetska bitka, a pad Rimskoga carstva (ne taj 476. nego onaj 1054.)... Shvaćate što hoću reći. Tri istine. Najmanje.

I što smo nas troje napravili na kraju? Nas dvoje ignoriramo nju, ona nas. Netko je morao pojes' govno na kraju. Ne, nije ga ona pojela. Ja sam. Ja svoju priču prešutim kad god netko krene o nama troma, ono poslije nekoliko piva ili nešto tako. Kažem, jesam, šupak sam, štaš. Šutke se mimoilazimo pred ulazom, u kafićima, u trgovini itd. Zaborav je najbolji lijek za rat.

Ne sugeriram ja da sad treba prestati procesuirati ratne zločine. Ali tužiteljstva i sudovi bez medijske pompe puno bi slobodnije radili, puno bi manje bili podložni politici. Kakva je uopće priča gdje su bili dvajes' godina, što ih ranije nisu procesuirali. Ratni zločini ne zastarjevaju. I kraj priče.

Evo prvi ja kao primjer. Ja sam godinama šutio, nisam podizao optužnicu protiv čovjeka koji mi je u ratu držao pištolj na čelu (a bio sam puko dijete), točio sam potom gorivo u njega redovito, živio godinama potiho u strahu, jednako ja od njega, jednako on od mene. On na kraju prvi umro. Što? Mislim, što mi je to trebalo. Život ide dalje. Uvijek je bilo tako. I Rimljani, i Slaveni, i Turci, i Ugari, i Austrija, i Nijemci, i Talijani, i komunisti... I da sam se odvažio tužiti ga, što, kakve koristi bilo kome. Moj je bio odabir da ne proživljavam rat ponovno. Netko se drugi bori tako što goni pravdu, netko tako što zaboravi. Vjerujte mi, ovi koji poput mene odaberu da šute i zaborave sigurno neće djecu naučiti da započnu novi rat. Jednom treba pojes' govno i krenuti naprijed.

Ali ovi koji su odlučili stati u tom trenutku, u tim zločinima, koji su puni gorčine, sigurno će gorčinu osjećati do svoje smrti, i nakon što krivci budu kažnjeni, i nakon što krivci budu odavno pod zemljom. I odgojit će jednako ogorčenu djecu.

Da kazna ispravi krivce da prestanu misliti da su vrjedniji, nije. Oni odgoje jednako ogorčenu djecu kao i ovi prvi. To je začarani krug zločina i mržnje. Iz toga se može izaći samo oprostom.
Islam kaže prepusti se, kršćanstvo kaže oprosti, duša ti tvoja kaže: "Zaboravi. Radi svoga mira."
Nisam rekao da je pametno. Samo da si mirniji.